„Ženetine“ — Melisa Vreto
25.09 — 09.10.2014.
Melisa Vreto
Rođena je 1989. godine u Sarajevu. Srednju Umjetničku školu i Gimnaziju je završila 2007. godine u Bihaću. Diplomirala je na nastavničkom odsjeku – slikarstvo, u klasi prof. Radoslava Tadića 2011. godine, a 2014. godine završila master studij na odsjeku za slikarstvo u klasi prof. Nusreta Pašića na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.
Učestvovala je na više kolektivnih izložbi, festivala i kolonija širom BiH. Izlagala je dva puta na internacionalnom bienalu umjetnosti Gemmakunstschaun u Villachu, Austriji, 2010. i 2012. godine. 2013. i 2014. godine učestvovala je na regionalnom projektu City Lab, koji je realiziran od strane Bauhaus Universität/MFA programa „Umjetnost u javnom prostoru i nove umjetničke strategije“ (Weimar). Član je Udruženja za promociju kulture i umjetnosti „Arka“ i ULUBiH-a.
„Popularna kultura nudi niz sadržaja kojima se naglašava doživljavanje žene kao potrošne robe – mesa. Meso, u kontekstu u kojem ono postaje sredstvo pomoću kojeg muškarci izražavaju svoju prirodnu kontrolu nad ženama, kao i nad životinjama. Žene se nazivaju mesom kao da su određene za muškarčevu potrošnju. Baš kao što je meso znak muške kontrole nad svijetom prirode par excellence, tako žene kao meso predstavljaju osobito snažan iskaz njezine navodne neobuzdanije društvene uloge te raspoloživosti kao prirodnog izvora za muškarce. Upravo zbog takvog stava ovaj ciklus nazivam Ženetine, kodiram ženstvenost tjelesnošću, serviram upravo taj pogrešni konceptualni poredak. Unutar ovog ciklusa nalaze se tri manje serije, koje se vode teorijom koja prati paralelne putanje tlačenja žena i životinja. Objektifikacija, Fragmentacija i Konzumacija, predstavljaju etape nasilja nad jednim i drugim u našoj kulturi. Smatram da je slika mesa upravo dovoljno prihvatljiva i ponajviše odgovara ilustraciji odnosa tog trojstva objektifikacije, fragmentacije i potrošnje.“ Isječak iz magistarkog rada Melisa Vreto.
Za prvu samostalnu izložbu Melisa Vreto bira svoje najzrelije slikarske plodove, Ženetine, što je ujedno bila tema njenog završnog rada u drugom ciklusu studija. Ženetine tvore tri ciklusa radova, pod nazivima: Objektifikacija, Fragmentacija i Konzumacija ⁄ Meat Curtains, Flesh For Fantasy, Meat Woman, gdje slikarica kodira ženstvenost tjelesnošću i servira pogrešan konceptualni poredak. U ovom ciklusu ili svetom trojstvu, kako voli da ih naziva, predstavila je paralelne putanje tlačenja žena i životinja, odnosno nasilja kao posljedice patrijarhalnog odnosa nad jednim i drugim.Predstavljajući žene upravo takve, do srži mesnate, oslanja se na opoziciju muško-žensko ili duh-tijelo, gdje je duh predstavljen kao ekvivalent muškom tijelu, a tijelo kao ekvivalent ženskosti, što je i polazna tačka u njenom teorijskom i likovnom istraživanju. Vreto u ovom ciklusu radova otvara nekoliko likovnih problema i daje prostora višestrukom tumačenju radova, igrajući se s formom i kompozicijom, stavljajući ih u neprikladne ili neprijatne odnose te služeći se satirom i paradoksom.Povod za ovakav pristup, nalazi u sopstvenoj sadašnjici, u ustaljenim standardima i šablonima ponašanja, među mladima i onim malo starijima. Meso kao termin i motiv se snažno provlači kroz rad Ženetine, vrlo često korišten u negativnom kontekstu, prikazuje ili poredi ženu sa mesom i životinjama (komad mesa, mlado meso, sirovo meso /mačka, koka, zečica). Procesi se kod umjetnice uglavnom odvijaju van platna, što rezultira slikama sa jakim emocionalnim nabojima, sa nekoliko različitih karaktera i energija. Atmosfera u njenim radovima je na margini agresivnog, kako bi poruka koju šalje bila jasna, a senzibilitet varira od nježnog ka snažnom, kroz tri serije koje čine ovaj rad.Na kompozicijama sačinjenim od više figura, u seriji Objektifikacija – Meat Curtains, slikarica se kreće između figurativnog i apstraktnog pristupa, transfigurirajući komade mesa u simbole žene i ženskog, što je centralni likovni problem u njenom radu. U seriji Fragmentacija – Flesh For Fantasy pažljivo, ali i svjesno koketira sa kič estetikom, smještajući fragmente ženskog tijela u zlatne ramove, iz kojih oni u stvarnom životu vrlo često istupaju. U ovoj seriji koristi svedeni likovni jezik koji tvori dobar balans sa zlatom koje je uokviruje.U seriji Konzumacija – Meat Woman, diskretno koristi formu cvijeta u prikazu ženskog spolnog organa, opet se služeći simbolikom i ukazujući na prošlo vrijeme drugačijeg tretiranja i pogleda na ženu i njen cvijet. Nijanse roze i crvene, kao nježne⁄ženstvene i vatrene⁄agresivne, simboliziraju prirodu intimnosti i seksualnosti, te upućuju na povezanost suprotnosti, kao prirodnog životnog zakona.Vrlo je bitno naglasiti da umjetnica kritizira mizogine stavove u društvu, i s ljubavlju posmatra one koji nisu takvi – one koji slave i vole žene.Erotika nije pornografija, a žene nisu meso, geslo je koje može dati uvid u tematiku koju problematizira i poruku koju šalje.
Alma Gačanin