Nina Popović i Davor Paponja
16 — 30.10.2014.
Nina Popović, rođena 16.09.1983. godine u Banjaluci. Diplomirala slikarstvo na Akademiji umjetnosti u Banjaluci 2010. godine u klasi profesora Vese Sovilja. Trenutno pohađa master studije na Akademiji umjetnosti u Banjaluci. Pohađala je i visoku školu slikanja u Atini gdje je diplomirala 2006.god i u sklopu školovanja izučavala predmete kostimografiju i scenografiju. Nagradjivana od Akademije umjetnosti dva puta:
• nagrada Akademije umjetnosti za Intermedijalna istraživanja 2008. god.,
• nagrada Akademije umjetnosti za predmet Večernji akt 2009. god.
Izlagala na više kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu, od kojih su značajnije Sarajevska zima 2012 i Bosnian art, Rosenberg galery, Baltimor, USA 2013.
GRUPNI PORTRET BEZ OSMJEHA
Lice je osnovna oznaka identiteta. Lice govori o našem unutarnjem stanju ili nosi željenu grimasu. To je dio tijela koji je neponovljivo osoban. Dio tijela koji nas označuje kao pojedinca. U našem slučaju, Nina Popović, služeći se slikarskim i crtačkim metodama, predstavlja kolekciju portretnih radova. Uvijek je motiv žensko lice. Autorica ne prikazuje ambijent u kojem bi se mogle nalaziti. On ih izolira. Pažnju posvećuje njima samima, njihovim izrazima i svom doživljaju njihovih lica. Ovi radovi nastali su na temelju portreta, no ovo nije klasična izložba portreta. Umjetnica se ne zadovoljava prikazom oblikovnog stanja, već napor usmjeruje psihološkom trenutku modela. Komentar ovom projektu traži doticanje više područja koje autorica apsolvira kako bi došla do rezultata koje podastire.
Ideja akcionizma nazire se u realizaciji. Nina ulazi u prostor modela koji joj dopušta prisustvo. Tu, bez režije ili uz minimalno poziranje bilježi situaciju, ispovijed. Ona osluškuje i krade trenutak. Činjenica psihološke interakcije daje posebnu kvalitetu ovim likovnim bilješkama. Autorica koristi niz. Nakon jednog, ona oblikuje drugi model ujedinjujućiideju motiva sa novim doživljajem. Rezultat je nov, ali, začudno, opet snažan. Lica pred nama nisu prikazana u opuštenoj atmosferi poziranja. Nije zabilježen osmjeh. Podloga, zadržava, pamti osjećaje, dojmove i postupke izvedbe rada. Promatraču ne izmiče dramatika naglašena ekspresivnim pristupom i neslikarskim intervencijama koje zapažamo na portretima.
Ponuda obraza potiče tračersko razmišljanje: tko su ove osobe i što znače umjetnici. Prikazane su nama nepoznate žene ali i autoportret. Autorica premisu pojašnjava u obrazloženju. Prikazane osobe vežu slične životne situacije. Umjetnica nam otkriva kako su to tzv. druge žene, one koje više nisu prve. To znači rastavljene. Građa uvedena u projekt problematizira realnost. Jer, i u dječjoj slikovnici ženski lik nalazimo u kuhinji ili u igri s djetetom. Muškarac je u dnevnom boravku, izvaljen na kauču ili u uredu, tvornici. Na žalost, ukorijenjeni stereotipi o porodici, muškarcu u papučama, kaminu, nameću se već od najranije dobi, kao plava boja za dječake a roza za djevojčice. Autorica je osvijestila činjenicu da su uloge još uvijek strogo podijeljene. Obujmicu izložbe čini istraživanje položaja
žene uz muškarca te autoričino osobno iskustvo i poistovjećivanje sa sličnim sudbinama. Ovaj niz radova nosi identifikacijski kod: ugrađeni doživljaj autorice.
Nina Popović koristi kanoniziranu žensku djelatnost, šivanje, vezenje, kako bi naglasila propitivanje međuspolnih odnosa. Iskrcavajući osobnu prtljagu sjećanja, zagrebla je u ono što izaziva bol. Bol je prisutna u na vjeđi, u proboju svjetla na blijedom obrazu. Grč nesigurnosti ovjekovječen je na trunku kose i u grču skupljene usne u strahu od zadatosti. Umjetnica stvara album svjedočanstva, izvjestiteljski zapis. Ona je dnevnim slijedom istraživala iskustva, dojmove i vizualne karakteristike svojih razvedenih a ponovno slobodnih prijateljica, poznanica. Realiziran je niz ekspresivnih portreta. U jednom trenutku, poput primalnog krika, posredstvom gestualnog reza, umjetnica beskompromisno udara na oznaku identiteta – udara na lice. Slično kao što su prava lica bila napadana od strane nekog prije umjetnice. Tako čini sa svim obličjima. Kasnije na radovima intervenira na novi način, uzima nit konca i grubim šavovima pokušava ih zacijeliti. Podcrtavajući ovaj slikarsko – akcionistički poduhvat autorica dodaje naslove kao oslonce percipiranju radova. Naslovi su u obliku dijaloga: Pitanje i odgovor. Pitanja i odgovori su monotoni, uobičajeni, pravilima zadani statusi.
Nina Popović promatraču ne nudi samo slikarske portrete stanja nekolicine žena već i osobnu reakciju putem dramatičnih sekvenci video rada. Već u prvim scenama videa, koji je sastavnica projekta, postaje jasno da se radi o feminističkom, solidarnošću obojenom promišljanju. Naoko jednostavna i ne napeta filmovana radnja ne ostavlja nas ravnodušnim. Nizanje nelagodnih scena, sintaksa montaže i zvuk oblikuju dojmove koji zasigurno ostaju nakon odgledavanja. Mreža šavova koji se pred nama izvode koncem uz mrežu pora kože izaziva memoriju na pamćenje. Nabori kože i raster prošivanja, ispunjeni su proživljenom nelagodom prošlosti. Sve je kanalizirano u trenutak pobune samokažnjavanjem. Rad ostavlja gorčinu s obzirom na realitete okruženja. Autorica želi predočiti segmente položaja žene u društvu ali bi se atmosfera i nelagoda iz video rada mogli odnositi i na stanje odnosa do svih ostalih drugačijosti. Starost, bolest, samoća, seksualno opredjeljenje ili politička pripadnost postaju barijera funkcioniranju. Koristeći metaforu, autorica svoju priču pretvara u metaforu.
Umjetnica nam poklanja svoju osobnu inicijaciju. Galerija postaje dnevni boravak za grupu žena u napornom stanju, svojevrsna Sigurna kuća. Osim ženskog pitanja ovi radovi sugeriraju problematiku mnoštva informacija kojima smo obasuti i koje moramo percipirati bez obzira na njihovu neprihvatljivost. S plakata, iz novina, iz TV-a ili kompjutera bombardirani smo slikom koju ne želimo vidjeti. Prag tolerancije spušta se i više nas ne šokira raskomadano ljudsko tijelo. Snižavanje praga tolerancije nije pridonijelo našoj senzibilnosti već čini suprotno, gasi našu empatiju. To utječe na međuljudsku komunikaciju koja postaje sve formalnija i prikriva prave dojmove i osjećaje. Svijet oko nas pokazuje se kao nesigurno okruženje. Zbog oskudnih i nerazvijenih osjeta, stanovnik malog planeta u zakutku svemira, od straha je morao izmisliti bogove i vragove, materijalne vrijednosti poput zlata i moneta. Podijelio se po vjerama i nacijama. Ovisnost o religiji odaje strah i neznanje. Nacionalnosti su segregacije kojima se opravdava osvajanje i ograničavanje tuđe kvalitete života. Najviše krvi tijekom povijesti čovječanstva proliveno je pod vjerskim i nacionalnim barjacima. Smiješna su pojašnjena o životu u obliku rigidnih pravila koje dodjeljuje neki bradati čovjek koji živi na oblacima. Iako države u suvremenom smislu postoje tek dvjestotinjak godina, ta podjela svjetskog pučanstva činovnicima daje pravo na segregacije. Nacionalna i vjerska pregrijanost uzrokuje žrtve. Kad se bolje pogleda uvijek se kao krivac otkrije prikriveni materijalni interes.
Ovaj projekt progovara o načinu odnosa prema ženi u tradicionalnoj okolini. Unatoč tzv. demokraciji, proklamiranoj ideji jednakosti i slobode, a kojeg u današnjem obliku diktira kapitalistička privreda, stvari nisu postale drugačije. Kao što bijaše na početku epohe kapitalizma, svjedoci smo da pomamljeni profit danas nudi ono isto što je nudio odmah nakon svog rođenja: bijednu nadnicu, nikakva socijalna prava, nemogućnost pritužbe, nemogućnost izražavanja glasa pojedinca. Ovo još više zgušnjava ovisnost jer je žena manje plaćena a i taj mačo muškarac više nije u stanju priskrbiti potrebno za egzistenciju porodice. Unatoč nesigurnosti trenutka sve akterke ove prezentacije raspolažu odlučnošću. Nina Popović nizanjem naglašava aktivističku ideju: Nismo same, ima nas mnogo.
Uobičajenu socijalnu interakciju umjetnika i promatrača, izložbu, umjetnica koristi za ispovijed i za sučeljavanje. Svako izlaženje pred publiku javni je čin. Sve je podložno interpretaciji. Naravno, impresije se ne moraju podudarati. U ovom slučaju, očita je uložena energija koja rezultira nadprosječno promišljanje. Nametanje informacija promatraču, kojem autorica teži, nakon pregleda svih radova, može završiti naporom. Čini mi se da je autorica to upravo željela.
Eugen Borkovsky
Davor Paponja, rođen je 1985. godine u Banja Luci (BiH). Završio je odsjek slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju, 2009. godine. Učestvovao na „Summer Academy Salzburg», organizirane od strane „KulturKontakt» (A), 2008. godine. Izlagao više puta. Samostalno izlagao u : KC Banski Dvor, Banja Luka, 2011. godine i Galerija Dogma Arts, Banja Luka, 2013. Najznačajnija kolektivna izložba: «Hallo Bing kako brat», Sarajevo 2005. godine. Jedan je od osnivača Udruženja anonimnih artista UAA! iz Banja Luke. Radio je na poslovima člana žirija na internacionalnim izložbama minijatura Minimum Maksimum 2009, 2010 i 2012 godine. Radi kao profesor likovne kulture u Banja Luci.
HARLEKIN BEZ KOSTIMA
„Samoća je put kojim sudbina želi čovjeka dovesti sebi samome.“ Herman Hesse
Osobnost je nekada bila prihvaćana kao nešto supstancijalno i čvrsto. Novo, postmodernističko „Ja“, odražava sumnje, dozvoljava mogućnosti, poštuje pretpostavke. „Ja“ se pokazuje kao promjenljiv entitet podložan mijeni. Trajna individualnost uzmiče pred nizom auto percepcija koje individua može prihvatiti na neko vrijeme, a potom odbaciti. Davor Paponja osobno „Ja“ izlaže introspektivnom likovnom problematiziranju. Umjetnik evocira povezanost osobnog stanja i sumnje. Varijacijama radova progovara o proživljenoj prošlosti i pokušaju čišćenja teritorija budućnosti. Nemoguće je komentirati ove radove a ne upustiti se u tumačenja znakovnog repertoara. Paralelno možemo razmišljati o autorskim i tehničkim postupcima umjetnika. Davor Paponja na tekstilnoj podlozi izvodi sraz crteža i tonski ili koloristički razrađenih ploha. Na svim radovima ponuđeno je prepoznavanje motiva. Tu najprije primjećujemo razgaljena muška tijela. Uz njih su elementi karakteristični za različita vjerovanja, znakovi ritualnih situacija. Najčešće su to maske i pokrivala. Neki simboli predstavljeni su kao pozadine torza. Ponegdje je prisutan slovni zapis. Umjetnik dozvoljava oblicima izlazak iz formata. Na radovima očitavamo stilske karakteristike grafita ili uličnog slikarstva, ilustracije, plakata, stripa. Linija se pojavljuje kao samostalna činjenica, nosilac oblika ili kao ispuna. Izabrane elemente autor postavlja promišljeno ne poštujući uvijek pravila perspektive. On miješa planove i uvjetuje ih smislom. Ritam je aktiviran dispozicijom elemenata. Uporabljeno znakovlje uvodi elemente naracije. Umjetnik ne poštuje dosljednost već kombinira prazninu, liniju, crtež ili oslikavanje kako mu to nalaže trenutak izgovora misli. Frekvencija se mijenja prelazeći od rada do rada i unutar kadra pojedinog rada. Uklopljeni dijelovi čine sustave koji postaju ideogrami. Davor Paponja nas u problematiku uvodi glavnim motivom, muškim aktom. On sam, za tu prigodu, skida odjeću i oblikuje prikaz svojeg tijela. Umjetnik se povjerava krhkom mediju. On plasira sebe, nagog i ranjivog. Kreativna akcija se nastavlja inkorporiranjem znakovitih maskolikih oblika. Istraživanje kreće u dva smjera: igrom gestualnih pokreta i u smjeru asocijacija mističnim atribucijama. Umjetnik polazi u propitivanje svijeta krećući od sebe. Motiv mu je potreban kao polazište i kao bojno polje. Vizualizacije govore o reskim trenucima. Ponekad gestualno, ponekad sasvim pitomo, čak i na istom radu očitavamo raspoloženja, utiske, trenutne odbljeske svijesti. Umjetnik likovnim sredstvima prati vlastiti proces u kojeg ponire služeći se instinktom i memorijom. Postaje očito da projekt nosi ideju sumnje u konvencionalno. Odnos s promatračem posebna je stavka ovog projekta. Već sama nagost modela i još k tome muškog akta promatraču izaziva podozrenje. Autor dodiruje temu izbjegavanja svijesti o materijalnosti tijela. Naša civilizacija, sve njene religije, sadrže naglašeno neprijateljstvo prema ljudskom tijelu i njegovim prirodnim funkcijama. Prisutno je licemjerje koje nalaže da se zapravo smije sve ali tako da nitko ne vidi. Javno obznanjivanje bilo koje drugačijosti napada se različito, od fizičkog obračuna do perfidne izolacije. Netolerancija biva inicirana sa svih oltara. Rad je aktualan jer smo svjedoci uvođenja ptice rode u porodična stabla. Homoerotika, transseksualnost, transrodnost pokušavaju se razglasiti kao nepostojeće kategorije. Naglašava se brak, isključivo muškarca i žene, kao jedina mogućnost diade iako je spoznato da je brak isključivo ekonomska kategorija a najrjeđe dugovječna emocionalna zajednica. Ovaj niz likovnih radova postavlja pitanje: Da li naša tjelesnost može podnijeti našu senzbilnost? Autor svoja promišljanja izvodi na direktan način, skoro performerski. On ne plasira tijelo nepoznate osobe. Uvijek je to njegovo nago tijelo. Poput Christiana Boltanskog, tjelesnim referencijama poziva na prevazilaženje stečenih, nametnutih reakcija. Umjetnik se igra s promatračem potičući moguću nelagodu. Jer, većina dijelova tijela mistificirani su i određeni posebnim statusom. Umjetnik poziva na prijelaz barijera. Upozoreni smo da nam se život odredio društvenim konvencijama i konformizmom. Osvrćemo se znanosti, ali ona razočarava: oficijelna znanost je dala glavne mehanizme društvenih podjela i nadzora a ponudila tablete za umirenje. Kapital, politiku niti vjeru ne zanima pojedinac. Važno je krdo kojim se manipulira. Tek u suvremenom vremenu prepoznaju se situacije u kojima je dosadašnji pogled na svijet neadekvatan. Postmodernizam preispituje uvriježene pretpostavke. Stare teorije i paradigme obitelji, naobrazbe, religije i sl. moraju se nanovo izgraditi u novom svjetlu. Ovaj projekt
nudi inicijaciju uspostavljanja novog senzibiliteta. Fizičari i filozofi kvantima, fraktalima, bozonima redefiniraju realnost. Univerzum u našoj percepciji više ne funkcionira kao mašina prema Newtonu već kao polja energija koje se manifestiraju različitim frekvencijama. Čovjek tako više nije kemijska reakcija već energetski naboj. Značenje umjetničkog djela dekodira se pomoću svijeta umjetnosti i kulture kao mehanizama iniciranja značenja i smisla. Naga tijela i neobične atribucije traže od nas, navikle na jednostavne poruke mega plakata, napor očitavanja. Davor Paponja traži svijet oslobođen represivnih stega klasičnih pravila. On spoznaje da skrivanje u ekonomičnost izbora, zadovoljava samo trenutno. Vrijeme ostaje prevareno. Kovitlac konvencija otima nam Ja. Umjetnik hrabro pristupa motivu i pri tom ruši tradicionalni smisao umjetničkog predmeta. Davor inzistira na poziciji između sadržaja i značenja. Neskriveni prikaz nagsti muškog tijela predstavlja provokaciju uvriježenom. Kad se s muškim „onim“ netko vizualno poigra odmah se djeci pokrivaju oči. To besmisleno prikrivanje prirodnog vraća se kasnije frustracijama i lažnim moralom. Na žalost, odgoj, dobrih ili loših roditelja, svodi se na zabrane i poučke o kompromisima. Umjetnik, problematizirajući osobni trenutak, propituje i provocira u isto vrijeme. Spolnom oznakom se poigrava pridajući mu atribuciju građanske poželjnosti: vješalicu za odlaganje ispeglanih odjevnih predmeta. Scena se pretvara u znak. Propitivanje i sumnja u uvriježeno iziskuje drskost. Davor Paponja preslaguje osobnu povijest. Rezultat je album zabilježenih stanja. Umjetnik nas pretvara u svjedoke svojih samoća. On nas navodi na percipiranje radova pojašnjavajući kako se radi o „putovanjima“ kroz podsvijest, intuiciju, emocije, snove… Ovim usmjeravanjem doživljaj radova pomičemo ka intuitivnom isčitavanju. Jer, stvarnost je subjektivni doživljaj a potraga za spoznajom podrazumijeva stalnu interpretaciju i reinterpretaciju. Takav način razmišljanja nomadske sklonosti sumnji jer iskreno propitivanje uvijek mora donijeti promjenu. Ili, potvrditi neku čvrstu odluku koja je, ipak, uvijek privremena. Umjetnik provokativno nudi nagost i kostim, kapu nekog značenja koju moramo navući kako bismo se uklopili u uobičajenost i tako lakše preživjeli. Otvara pitanje da li ostati u krdu ili ostati sam. Ipak, dojam cijelog niza, nudi pritajeni ponos izgovorenim i tihu slutnju neizvjesnosti sretnog trenutka.
Eugen Borkovsky