1 — 22. 7. 2021.
“Iz taloga/2020 — 2021.” — Adnan Dupanović
Izložba je upriličena kao dio programa Festivala Bihaćko ljeto.
Godine 2020. i 2021. – koje su obilježene pandemijom koronavirusa i globalnom reorganizacijom života – bit će zapamćene kao posebne, izuzetne godine u svjetskoj povijesti, možda čak i kao prekretnice svjetske povijesti, zbog velikih socijalnih i političkih potresa koji su se ovih godina desili, a čije će se posljedice još dugo sanirati. Na taj će način 2020. i 2021. godinu, bez ikakve sumnje, pamtiti oni koji su ih doživjeli i preživjeli. Međutim, po čemu će i kako buduće generacije pamtiti ovu sekvencu svjetske povijesti i svih lokalnih povijesti koje se slijevaju u onu globalnu? Jedino po onim djelima koja su u „realnom vremenu“, u vrtlogu trenutka, zabilježila šta se događalo i kako su ljudi reagirali na to: u žurnalističko-publicističkim, naučnim i umjetničkim djelima. Zato trebamo biti zahvalni svim onima koji su zbunjenost, paniku, strah, tjeskobu i očaj ovih godina kanalizirali u kreativnost, ostavivši autentično svjedočanstvo, zabilježivši određene činjenice i, što je još važnije, duh jednog haotičnog vremena. Među one kojima zbog toga trebamo biti zahvalni svrstava se i Adnan Dupanović sa svojim umjetničkim djelima nastalim tokom 2020. i 2021. godine i predstavljenim ovom izložbom.
* * *
Dupanovićevi novi radovi nastali su, slobodno se može reći, u dahu i koncentrat su njegovog sučeljavanja ili sudara sa sadašnjošću. On grabi iz magme sadašnjosti i kristalizira „Zeitgeist“. U jednom dijelu radova propituje intenziviranje unutrašnjeg života potaknuto redukcijom životnih aktivnosti u pandemijskom režimu. Izolirani subjekt sabire se i usredotočuje na ono bitno, suštinsko, i autoportretiranjem se spašava, pa i regenerira. U drugom dijelu radova propituje se redukcija ljudske unutrašnjosti, ljudske suštine ili ljudskosti, potaknuta intenziviranjem događanja na vanjskoj, socijalnoj pozornici, naime, u okolnostima tzv. migrantske krize, koja od 2018. godine posebno teško pogađa Dupanovićev grad Bihać i Bihaćku krajinu. Socijalna izolacija cijele jedne populacije, koju se ipak ne može ni previdjeti, ni iskorijeniti iz domicilne zajednice, Dupanovića nagoni na strateško izoliranje pojedinaca, pripadnika te šarolike populacije, u svrhu njihove humanizacije, a protiv eksplicitnog ili implicitnog rasizma i ksenofobije. Kao kontrapunkt ovom poticajnom prikazu glavnih „drugih“ današnjice, možemo posmatrati Dupanovićevo istraživanje problematike „vječnih drugih“, Roma, koje je proveo na temelju interesantnog historijskog dokumenta – članka o „fizičkoj antropologiji Cigana u Bosni i Hercegovini“, objavljenog 1897. u Beču. Način istraživanja i prikazivanja Roma u tom članku, koji više liči na zoologiju nego na antropologiju, danas nam je odbojan, ali nas opet vodi pitanju o dehumanizaciji i humanizaciji ljudskih jedinki i grupa. Da li je odnos većinskog stanovništva prema Romima danas bolji nego krajem 19. vijeka? Odnosi li se većinsko stanovništvo u Evropi prema migrantima iz Azije i Afrike bolje nego što se odnosilo prema Romima u njihovoj povijesti obilježenoj stigmatizacijama, diskriminacijama i nasiljem?U oba navedena slučaja Dupanović se neprestano kreće od globalnog i lokalnog, kao zajedničkog, do individualnog, a zatim i obratnim putem. Svjetski problemi, u doba globalizacije, neizbježno su lokalni problemi, a lokalni problemi neizbježno se artikuliraju kao individualni problemi, i u negativnom i u pozitivnom smislu.Osim toga, spomenuti „romski ciklus“ izniman je primjer aktualizacije historijskih fakata i artefakata, putem njihove umjetničke obrade, čime se Dupanović pozabavio i u jednom drugom ciklusu, u kojem tematizira Drugi svjetski rat u Ripču, gdje je on kod kuće kao i u obližnjem Bihaću. Ispitivanje kolektivne memorije, te sivih zona i praznina u njoj, lišeno je historijskog revizionizma, reakcionarne historiografike, pa i suhoparne historiografije uopće; to je samo sjeme refleksije o suživotu s bolnom poviješću i o mogućim projekcijama budućnosti.
* * *
Eksperti za umjetnost prosudit će o umjetničkoj vrijednosti Dupanovićevih novih djela prema teorijskim, estetičkim kriterijima. Moje nekolike riječi o njegovim djelima nisu obavezane takvom ekspertizom, pa imam tu privilegiju da ih motrim, doživljavam i prosuđujem na osnovu utisaka, asocijacija i razmišljanja o njima u širim, ne-umjetničkim kontekstima.A u tom pogledu, kao prvo, imam utisak da je Dupanović tokom 2020. i 2021., zanatski i idejno prešao na viši nivo umjetničkog rada, da je opće socijalno nazadovanje motiviralo njegov lični umjetnički napredak, te da je bujicu intelektualne i kreativne energije uspješno ukrotio i komprimirao u djela koja bi mogla misaono i stvaralački poticati raznorodnu publiku, a i njemu samom predstavljati poticaj za daljnji razvoj. To ne znači da Dupanovićevi raniji radovi nisu zasluživali pažnju i pohvale, nego samo to da su ovi novi radovi bitno drugačiji, jer je on, iscrpivši jednu individualnu umjetničku paradigmu, osmislio i ostvario novu, umjesto da je sa sve manje snage reproducirao staru. Dok su njegovi raniji radovi bili, direktno ili indirektno, nadahnuti Dževadom Hozom i nekim drugim bosanskohercegovačkim grafičarima starije generacije, pa su se nesumnjivo mogli okarakterizirati kao „čista grafika“, ovi njegovi noviji radovi bliži su, uslovno rečeno, modernijem senzibilitetu kakav pronalazimo u djelima Sadka Hadžihasanovića, što se realizira u bastardnim formama, korištenjem kombiniranih tehnika i kolažiranjem, kao i konceptualnim zasnivanjem, odnosno kalemljenjem umjetničke kreativnosti, socijalne prakse i naučne teorije.Stoga bi bilo pogrešno novost i originalnost Dupanovićevih slika iz 2020. i 2021. dijagnosticirati samo na njihovoj površini. Istina, ono što će većini poznavalaca njegovog opusa biti prva misao jeste drugačiji „vizuelni identitet“ ovog „novog Adnana Dupanovića“, ali novost i originalnost nipošto nisu samo stvar korištenih tehnika. Ono što je ovdje novo i originalno jeste upravo nerazdvojivo jedinstvo forme i sadržaja: eksplicitna višeslojnost slika i konzistentno provedena međuigra pozadine i prvog plana (u kojoj ponekad ono što bi se očekivalo u prvom planu dospijeva u drugi plan, izazivajući dodatni efekt očuđenja), što upućuje na višeslojnost ideja iz kojih slike izviru. Uz, filmskim rječnikom govoreći, krupni, srednji i opći plan – Dupanović u svakoj slici i svim slikama ima i „duboki plan“, gdje se tek, ako ga recipijent dosegne, zbiva prava drama. Tu su, pak, novost i originalnost Dupanovićevih radova najintenzivnije. Životno: obračun sa samim sobom, sa svime što me je određivalo i što me određuje, te sa kontekstom u kojem se svaki mogući obračun dešava. Umjetnički: dekonstrukcija i rekonstrukcija vlastitih artističkih polazišta i dosadašnjeg opusa, savjetodavnih i inspirativnih „uzora“, te tradicije iz koje se, zarad stvaralaštva, mora, ali ipak ne može pobjeći.Kompleksno i komplicirano tkivo Dupanovićevih radova, hranjeno koncentriranim usisavanjem i probavljanjem aktuelnih i historijskih činjenica, pažljivim recipijentima može proizvesti mučninu, prije nego užitak, ali ako ta mučnina nuka na razmišljanje, na rastjerivanje magle sadašnjosti i prošlosti, onda njegovi radovi mogu biti ljekoviti. Ako je, s druge strane, jedna od najtežih bolesti današnjice rasap zajednica, atomiziranje pojedinaca i njihova (samo)izolacija, praćena legaliziranom i birokratiziranom bešćutnošću, Adnan Dupanović nas svojim slikama usmjerava u drugom smjeru. On nam pokazuje šta znači biti samosvojan, a ujedno usmjeren na zajednicu i zajedničkost.Budući da je na briljantan način preklopio ono subjektivno/individualno i ono objektivno/opće, Adnan Dupanović svojim autoportretima i portretima drugih ljudi, pogotovo onih čiji je lik nevidljiv, a glas nečujan, stvara upečatljiv portret vremena koje ćemo pamtiti dok nas bude i koje će se pamtiti dok ovih i ovakvih djela bude.
Hrvoje Jurić