“Voda” — Renata Papišta
5-24.9.2025.
Renata Papišta: Voda kao imperativ
Renata Papišta predstavlja nekoliko ciklusa. Zapravo su to poliptisi vizualizacija doživljaja raznorodnih okruženja koji često zadržavaju određene karakteristike lokacija. Ovi nizovi se ponekad nastavljaju pa nismo uvijek sigurni u grupacije. To je riješeno određivanjem pozicioniranja unutar postava. Kao okvir svega predstavljenog odmah možemo odrediti element susreta vode i kopna. Čak, s očitim naglaskom na fascinaciju elementom vode. Umjetnica svjedoči: „…Voda je već deceniju motiv kojim se bavim, uzevši ga kao neodvojivi element života, promjene, refleksije, sile, izvora…“.
Projekt kojeg predstavljamo, možemo doživjeti kao multimedijalan. Djelovanje autorice iskazuje se naglašenim grafičkim tehnologijama ali i kroz akcionizam, performance, crtež, fotografiju… Uz izuzetno poznavanje grafičkih postupaka, ona se ne libi posegnuti za nelikovnim materijalima/manevrima poput djelovanje na lokacijama, korištenja plastične folije, pijeska ili pak uklapanja teksta. Tehnologije i materijale ostvarenja autorica proizvoljno ali promišljeno kombinira. Tu su otisci, potezi, fotografski zapisi uz kombinacije svih navedenih. Ovaj slobodni pristup odaje potrebu umjetnice za izlaskom iz kanona, bijeg od predodređenih definicija načina oblikovanja. Ona kaže: „… Matrica je, kao i motiv kojim se bavim, podložna promjenama tako da vremenom gubi svoj prvobitan oblik.“. Svi ovi pristupi rezultatima opravdavaju prezentaciju kao ishode hrabrih iskoraka načina vizualizacija.
Ova izložba djelomično iskazuje rubna područja dokumentarnosti. Umjetnica ne sakriva stanje lokacije ali uvijek uz znatan osobni odziv doživljaja. Ovi ciklusi, serije, nerijetko se nadovezuju. Pritom, autorica nema zadrške pa se ne trudi čvrsto odijeliti cjeline. Impresije viđenim, pretaču se s njenim promišljanjem uz dodavanje suptilnih slikovnih poruka ali i kroz naslove, ponegdje i zapise na samim radovima, a ponekad u obrazloženjima radova. Uvijek je u premisi voda, tekućina života koju propituje ili na fenomenološko – vizualnom planu ili problematizira situacije koje osvjedočuju i/ili upozoravanju na zapuštenost ekološke svijesti naše civilizacije.
Poznavanjem njenih dugogodišnjih vizualnih fascinacija tekućeg medija vode, ova je izložbena prezentacija zreli nastavak tematiziranja. Komentiranje radova ove izložbe možemo započeti najsvježijim Papištinim radom iz ove godine. Umjetnica ga naziva „Melting iceberg (Topljenje /santi/ leda)“. Pred nama je niz radova ostvarenih kombiniranjem fotografskim i crtačkim tehnikama. Na zapisima svjetlom nalazimo ocrtane obrise santi leda koje (više) ne postoje. Umjetnica kompilira pješčane sprudove i rezultate djelovanja vode/mora/valova u područjima prijelaza mora u kopno. Autorica na neki način uspoređuje izmjenjivanje oblika, tekstura pješčane obale sa promjenom oblika ledenih santi. Fotografirane podloge tragovi su u pijesku koji su uvijek promjenljivih oblika. Ovdje mogu poslužiti kao asocijacija na isušeno tlo pustinje. Ovo svakako budi ekološka a time i društvena pitanja.
Rad koji izaziva interes svakako je performativna akcija u koritu rijeke bez vode. Riječ je o rijeci Loire (Loara) koja je najduža rijeka Francuske i koja je 2022. godine, uslijed suše, na lokaciji Ingrades sur Loire, presušila. U skoro sasvim suho korito rijeke Renata postavlja izduženi crtež sa stiliziranim motivima tijeka vode. Umjetnica ga djelomično ukopava pod tamošnji pijesak. Tako, na skoro šamanski način, provocira energije da ponovno ožive ovaj slivni tok. Elemenat intervencije, trakasti crtež kasnije biva prenesen u prostor „bijele kocke“. Ovdje se rad ponaša i doživljuje na drugi način. Umjetnica u galeriji dijelove crteža prekriva sitnim pijeskom želeći i promatraču prenijeti dojmove sa lokacije na kojoj je boravila i izvela originalnu verziju. Rad se pretvara u upozorenje na pažnju s prirodnim resursima. Ova uvjetna maketa prenesenog stanja u galeriji se pretvara u prostorni objekt provokativne likovnosti. No dešifriranje moramo ipak potražiti u naslovu i/ili obrazloženju ideje ove prostorne konformacije. Pozitivno je da umjetnica ovim činovima inicira ideju i usmjeruje energiju ka ideji preživljavanja, ponovnog oživljavanja tijeka vode u koritu ove rijeke.
U nastavku ove prezentacije promišljanja Renate Papišta dolazimo do grupnog naziva za nekoliko nizova koji propituju doživljaj i asocijacije vode u prirodnom okruženju. Tako se nižu blokovi radova koje umjetnica naziva: „Priče sa dna korita“. Ovi ciklusi su nastali na više lokacija. Jedna od vizualizacija odnosi se na već spomenutu rijeku Loaru. Uz to, autorica uzima u obradu i obale mora. Tako se premisa i glavna ideja usredotočuje na senzibilno propitivanje svih mogućih pličina gdje se voda mora pomiriti s kopnom, putem pijeska ili mogućih hridi. Ponegdje to zapažamo svjedočenjem biljki ponegdje efemernim nakupinama pijeska. Ponegdje uz propušteni kolor a kadikad samo u monokromatski određenim interpretacijama. Pažnju izaziva poliptih vezan uz more koji uključuje stihove Vojke Smiljanić Đikić. Na radovima zapažamo ukomponirane intervencije: Renata na radove umeće slovne znakove, upisuje stihove koji postaju znatni elementi kompozicija.
Još jedan rad izaziva pažnju. Umjetnica ga naziva „Refleksije“. Tu se radi o transparentnoj foliji na kojoj nalazimo nepravilno, spontano, gestualno izvedene namreškane linije koje se ponegdje preklapaju iako su sve usmjerene horizontalno. Izvedene su na način suhe igle sa dodavanjem crvenog kolora. No umjetnica ne otiskuje gravuru. Uz to, ona foliju sa linijskom teksturom ne postavlja uz zid galerije već ju uvija te ona izlazi u prostor. Suradnjom crtačke izvedbe na matrici i usmjerenog svjetla, rad postaje potpun. Na zidu se pojavljuju zamućene sjene podloge, te preinačene razigrane linije. Tako i predmet i njegova sjenovita iluzija postaju oblik ponuđen doživljaju. Razlike u savijanju folije i položaju reflektora, od prostora i zida stvaraju svaki puta drugačiju iluziju predmetnosti.
Svi motivi odišu stabilnom kompozicijom i kontroliranim kolorom. Ovo odvodi autoricu ka rubovima apstraktnog prezentiranja oblika iako ona nikada ne prikriva temu niti lokaciju. Ideju, dojam nerealnog, promatraču može izazvati nebriga autorice za bezuslovnim razumijevanjem svakog njenog pojedinog rada. Ona oblikuje plohe podređujući se osobnoj „temperaturi“ u trenucima kreiranja. Tako preskače konvencije standardnih pristupa likovnosti. Ne zanima ju trenutno izčitavanje pojedinog rada. Ona traži koncentraciju, pažnju, traženje smisla kroz nizove ponuđene motritelju. Važan je autoričin komentar: „…Motiv je voda, promjenjivost tragova koji se neprestano mijenjaju, koji su fluidni. Ovi radovi su svojevrsna refleksija i na umjetnost grafike koja se gubi a prisutna je u mnogo čemu…“.
Radovi, grupe, ciklus je zahtjevan za promatrača. Umjetnica ga nastoji provesti kroz problematiku na socijalnom, individualnom, spoznajnom planu. Renata ne pruža „lijepe slike“. Ona, zapažanjem i uklapanjem intimnog dojma, ne preskačući promišljanje, uvrštavanjem obrađenih motiva u recentnu suvremenost, svoje teme/motive predstavlja kao upozorenje. Možda i ne na proklamirane tzv. moguće opasnosti već se oslanja na trenutna stanja u prirodi. A znamo, priroda je promjenljiva, ponekad gruba ponekad pitoma. Uvijek ostaje pitanje: na kojoj se lokaciji nalazimo i da li smo na dometu trenutnih oscilacija prirode. Naravno, prezirući agende nametnute medijima. Jer, moramo imati na umu da se priroda uvijek mijenjala. Ponekad sporije kroz milenijume, a ponekad baš pred nama, ovdje i sada. Moramo priznati da suvremenom čovjeku, u ovoj kakofoniji informacija, problem postaje odrediti se prema okruženju. Renatina percepcija dodiruje situacije kojima je svjedočila što još uvijek ne znači da one nisu trenutne. Ostaje dojam da umjetnica snažno doživljava okruženje i da nam na naglašeno čuvstven način pokušava ispričati svoje impresije. Ona to čini na lirske ali likovno – strukovno izuzetno zrele načine.
Komentar ove, doživljajno lirske vizualizacije, možemo završiti citatom stihova Vojke Smiljanić Đikić kojeg nalazimo i na jednom od predstavljenih radova: „…Oprezno ulazimo u more / Kao nevernici u stare hramove / U dana svečanih liturgija / Sluteći da nam tu nije mesto.“
Eugen Borkovsky