“Una iz mog sna” — Halida Emrić
4 — 18. 6. 2020.
Glina za nju nije samo sredstvo za izvedbu njenih predodžbi, u glini ona doslućuje dušu koju treba osloboditi iz neoduhovljene materijalnosti / Vojislav Vujanović o Halidi Emrić
Vrutak je provrio iz duhovnog zdenca i životni horizonti HALIDE EMRIĆ dobili su novo određenje: svojim dosadašnjim atributima dodala je novi – atribut umjetnice. Takvi se obrati rijetko dešavaju i zbog toga nose u sebi snažni naboj iznenađenja. Istina, kod Halide Emrić momenat iznenađenja možemo donkle ublažiti činjenicom da živi u neposrednoj blizini slikara Seada Emrića i da je izložena svakodnevnoj „radijaciji“ njegovih duhovnih potencija. Pa ipak, ona se, krajnje predano, bila posvetila svojoj ulozi supruge i osjećanju majčinstva: u kratkom vremenskom toku rodila je tri sina i kćerku. I, onda, neočekivano, vrutak je provreo. Desilo se to, ipak, na nagovor supruga. Ali i ovdje nije izostalo iznenađenje: gostujući sa svojim izložbama u Sloveniji i Hrvatskoj, on se susreo sa jednim specifičnim likovnim rodom – keramikom i, možda, intuitivno, osjetio da bi taj likovni vid bio korespondentan sa duhovnim datostima Halidinim i predložio joj da se pokuša ogledati u obradi gline. U početku je ona nevoljko prihvatila taj prijedlog i prve radove izvela bez nekog vidljivijeg duhovnog angažmana. Ali, kada se tajna jezika keramike počela ukazivati u punijem ozračju, u njoj su se razbudile stvaralačke energije koje je ponijela sa svojim rođenjem i koje su, životnim okolnostima, bile duboko potisnute u njenom biću, sve više mobilizirale njen duh, budio se zanos i Halida Emrić je počela posvećivati svoja danonoćja oblikovanju svoga umjetničkog svijeta, horizonti su se širili, djela su se umnožavala i već sada njen se svijet razvio u bogati arhipelag sa evidentnim poetskim nabojima.
Keramika je složen umjetnički postupak mada ju je, od najranijih svojeih početaka, čovjek uveo u svoj imaginativni prostor. Glina, kao osnovno sredstvo za umjetničku produkciju, svoje duhovne potentnosti ne sadrži u neposrednom stanju kao što su tu ulja ili pastela, pa čak ne i na način kako ih sadrži kamen ili drvo, glinu treba izvesti iz njene puke materijalnosti da bi postala umjetnički potentna, njeno prevođenje u oblik tek je međufaza, oblik svoju oblikovnost potvrđuje tek – pečenjem, procesom kojim i započinje stvaralački akt. Pečenje i jeste akt kojim se glina dovodi u stanje umjetničke potentnosti, u njemu se prepliće umijeće, kao tehnički faktor, i dovršenje umjetničkih zamisli, nagoviještenih oblikovanja gline u njenom sirovom stanju. Umijeće se ogleda u vještini pečenja, gradiranju temperaturnog nivoa, koji je uslovljen nanošenjem glazura na očvršćeni oblik. A da bi se ukupan proces mogao provesti, nužno je posjedovati i mašinu za pečenje čijom se nabavkom dalje komplicira stvaralači postupak.
Halidi Emrić je bilo neophodno učiniti još jedan napor: potražiti način kako steći što temeljitija znanja u provedbi cjelokupnog procesa. Razrješila je to posjetama nekih keramičkih studija, i umjetnika – keramičara u Zagrebu koji su joj nesebično pomagali. Zatim se, sa mužem, odlučila na posljednji akt – nabavili su peć za pečenje, oblikovali atelje. Halida se, svom stvaralačkom žestinom, predala svome stvaralaštvu, tražila modalitete u koje bi projicirala svoje ideje. Radila je minijature, ambleme gradova, nakit, klasične oblike upotrebnih predmeta.
Svoje interesiranje je usmjerila, prije svega, na površine predmeta, bilo da je glazure pečenjem prevodila u različite bojene kompozicije, ili da je u te površine „uslikavala“ različite oblike, bilo da je već gotove oblike, raznim stilizacijama, utiskivala u te površine ili da je izmaštavala izvjesne arabeske. Posebno poglavlje su predstavljali amblemi gradova. Uradila ih je oko četrdeset. Težila je za tim da što vjernije prenese u keramičke pločice ustaljenu emeblematiku gradova, da ih učini mobilnim i pristupačnim svakome ko bi pokazao interesiranje za njihovim posjedovanjem. U njima je očuvavala onu njihovu upotrebnu komponentu, ali, istoremeno, preneseni u keramičku izražajnu potentnost, dovela ih i na rub umjetničke izražajnosti. Proces rada teče od sikarske obrade motiva koji se, potom, pogotovo ako se želi umnožiti neki od suvenira, prenosi u kalup i, nakon toga, započinje završni akord: pečenje, obrada epidermalnog sloja nanošenjem materijala kojom se definira vizualni aspekt bilo u jednoj ili u kombinaciji više boja. I – treba dodati još jedan elemenat: suvenir može ostati sam, ali Halida ga, najčešće smiješta u neki kontekstualni odnos sa formama s kojima suvenir najneposrednije komunicira svojom oblikovnošću i komunikacijom sa okolinom. To su, uglavnom, plitki tanjurići u čije se dno smješta suvenir i s njim čini cjelinu, sa mogućim asocijacijama na svijet ili sunčani disk. U svakom slučaju, prostor u koji smiješta svoj suvenir ne ostavlja indiferentnim prema suveniru već uspostavlja između nih komunikaciju koja, u krajnjem ishodištu, dobiva vizualnu senzaciju. I, upravo, u toj vizualnoj senzaciji upotrebna komponenta se istanjuje, gledatelj zaboravlja na kompozitni odnos, u vidnom polju gledatelja ostaje samo onaj fluid kojim se pobuđuje unutarnji duhovni ugođaj, umjetnička potencija, a tek onda, zavisno od toga koliko je ko zainteresiran da oblikovno uvede u svoje iskustveno polje, može ga prevoditi u doslovnost oblika, u neposredno prezentno u čitavom stvaralačkom procesu.
Sa nakitom stvari stoje nešto drukčije. On je zasnovan na mladalačkoj žudnji za njegovim posjedovanjem, jer je, u životnim realijama, ostajao nedostupan. Ta nedostupnost je bila podsticajna osnova za stvaranjem niski nakita. Tako, u njenim realizacijama nakita možemo iščitavati dva nespojiva pola – imaginarnost žudnje i realizam žuđenog! Taj realizam je uslovljavao oblik, imaginarna žudnja, pak, razrješavala se u kompozicionim formulacijama. Stoga, dok posmatramo njen nakit, bez obzira koliko nam se predstavljao u svojoj realnoj zornosti, moramo iščitavati i ono žuđeno, svaki elemenat, ma koliko bio prisutan u našem iskustvu, on se i izmiče tome iskustvu i teži biti nešto drugo. To nešto drugo se očituje u bojenom sjaju i kompoziciji boja, razloženoj u standardnoj niski elemenata koje se nikada ne smiju identificirati sa onim serijalnim produktima „perli“. Svaki elemenat u Halidinoj niski je duboko duhovno proživljen, tom proživljenošću oblagorođivan transpozicijom u unutarnji sjaj. Istina, mora se reći da su Halidine niske živo vezane za naše iskustvo pa se teško možemo oslobidti iskustvene prisutnosti i to nas, na neki način, sputava da njene niske ne doživljavamo kao puki predmet, već kao nešto što je ispunjeno kristalima duhovnosti.
Sa najviše ambicija Halida Emrić pristupa krupnijim formama svojih keramičkih kompozicija. I, upravo tu, ima najviše prostora za napredovanje, za razvijanje svojih imaginativnih uzleta, svoga umjetničkog posvjedočenja. Za sada, svoje imaginativne potencije ona razvija na „već viđenom“, na formama koje se koriste u prostoru upotrebnosti. To su forme vazni i tanjura. Čak, za njihovo formuliranje ona koristi točak, klasično sredstvo koje se koristi u grnčariji. Istina, ona pokušava naći izvjesne „ventile“ kroz koje propušta svoju maštovnu energiju. To je, najčešće razuđivanje gornjeg ruba i jednog i drugog objekta, rascvjetava ih u formu svojevrsnih ruža koje, u svojoj krajnjoj determinaciji, poprimaju oblike valovite linije razdijeljene na niz ritmičkih jedinica nejednake mjere, u čemu se i ogleda onaj unutarnji nemir koji umjetnica dopušta da se oslobodi svojih stega i čime bi željela da se što više udalji od aspekta upotrebnog. S druge strane, tijelo vazni ona razvodi u niz geometrijskih formi, od krajnje oblih, do eliptičnih i četvrtsatih formi.
Ipak, prostor u kojem Halida nalazi najviše smionosti da eksperimentira, ili pak, da rješenja samjerava svojoj unutarnjoj uzbiđenosti, jeste razrješavanje epidermalnog sloja tih svojih figura. Tu, do kraja dolazi do izražaja njena urođena inklinacija ka kolorizmu. Taj njezin kolorizam ponekada dostiže do onog stepena koji je, u jednom periodu razvoja moderne europske umjetnosti do – fovizma. Sa podjednakim intenzitetom na njenim figurama žive i plava i crvene, a njima se pridružuju i neke druge boje.
Za njene vazne i tanjure upotrijebio sam naziv – figura. Sa puno smisla. Jer, u svojim vaznama i tanjurima Halida Emrić ne vidi njihovu upotrebnu vrijednost već formu koja je podatna za likovnu obradu. Vazne i tanjuri u njenoj umjetničkoj viziji jesu zapravo metafore koje joj omogućuju da svoje jezik razvije u složeni poetski izričaj sa unutarnjom ustreptalošću i stvaralačkim uzbuđenjem kojima je okupirana sva njena maštovnost koja se počinje razbuđivati već u trenutku kada ona, svojom rukom, dotakne žitku glinenu masu. Glina za nju nije samo sredstvo za izvedbu njenih predodžbi, u glini ona doslućuje dušu koju treba osloboditi iz neoduhovljene materijalnosti, kao što je to Mikelanđelo činio sa kamenom. Zato je sasvim prirodno da se vazna ili tanjur u obradi Halide Emrić oslobađa svoga primordijalnog stanja, njene vaze i tanjuri, silinom umjetničke transpozicije, postaju figure. Figure kao nosioci oslobođene duhovnosti iz žitke materije gline! To je kvintesencija njenog umjetničkog stvaranja, stvaranja u kojem doslućujemo velike mogućnosti daljeg razvoja umjetničkog djela Halide Emrić.
Vojislav Vujanović
Sarajevo, 8 – 12. mart 2009.
Halida Emrić je rođena 1965. godine u Bihaću gdje je završila osnovnu i srednju školu. Dizajnerka je umjetničke keramike. Članica je Udruženja likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti Bosne i Hercegovine (ULUPUBiH). Izlagala je na preko 50 samostalnih izložbi u: Sarajevu, Bihaću, Tuzli, Ljubuškom, Zvorniku, Srebrenici, Travniku, Vitezu, Cazinu, Ključu, Bugojnu, Beču, Istambulu, Klagenfurtu, Ljubljani, Kastavu, Buzetu, Bosanskoj Krupi, Jajcu, Goraždu… Učestvovala je na brojnim kolektivnim izložbama u zemlji i inistranstvu. Dva puta je dobila nagradu Collegium artisticum (2015. i 2017. godine) te nagradu publike na međunarodnoj izložbi minijature u Tuzli 2011. godine.
O njenom umjetničkom radu pisali su: Vojislav Vujanović, Hadžem Hajdarević, Fatima Maslić, Enver Mandžić… Od 2006. godine vodi vlastiti obrt za izradu umjetničke keramike SerhatArt. Živi i radi u Bužimu.