“TRI” — Anka Gardašević, Miljan Vuković i Marko Musović
24. 10 — 7. 11. 2020.
Marko Musović
Boris B. Brajović
Slike mišljenja ili mišljenje slika Marka Musovića
Znamo da busen trave, most, cvijet, činija jabuka, ako su znak istine, mogu biti i jesu sakralni. A istovremeno znamo da se profano može prikazati Hristovo rođenje, i vaskrsenje, kao što za to ima hiljade primjera, mnošto podlog i strašnog kičeraja šertljanaca, ako nijesu znak istine.Bela Hamvaš, Hamvašev brevijarSvijet nije neka predstavljena, imaginarna apstrakcija niti skup predstava koji čine okvir nekom djelovanju, ma kojem, ma kakvom, već konstitutivna Otvorenost u kome je svaka ispostavljenost i postavljenost moguća. Artur Danto će sledeći Hajdegera izmjestiti fokus sa umjetničkog djela na pojam svijeta umjetnosti (artworld) naglašavajući time determinišuću ulogu onoga u čemu je neko djelo uipostazovano. A to je svijet, i to svetovanje prisutnosti umjetnika kroz djelo javnosti djela, što je i ključna karika u iščitavanju umjetničke platforme Marka Musovića u „njegovim“ novim „radovima“. Ovdje prisvojna zamjenica „njegovi“ ( ali i „radovi“) figuriše kao izraz temeljnog iskustva i viđenja stvarnosti umjetnika koja odražava unutrašnji odnos između viđenog i predstavljenog, a ne kao dio rukotvornog koncepta umjetničkog djela, koje time emancipujući se od proizvodećeg predmeta slike kako Maks Imdal zapisuje „oslobađa kao ono što je zaista orginalno, to će reći – ono orginalno se apsolutizuje kao nešto čisto misaono“. A pred mislima – slikama Marka Musovića, kao i pred svakim umjetnički „autentičnim“ zahvatom, nalazimo se u bivstvovnoj aporiji suočeni sa situacijom u kojoj slobodni objekat oslobođen od svakog umjetničkog formovanja, odbija da otpusti svoj skriveni bruj , ostavljajući posmatrača bez konektivne strukture estetskih kanona. Digitalne fotografije fragmetizovanih slika auto otpada reprezentuju proces oslobađanja i razovaploćenja od vlastitosti umjetnikovog proizvođenja i prezentacije predmeta, slike se „realizuju“ u onom mišljenom, u energiji djela koja je nemetaforična, jer je impregnirana u strukturi imanencije a ne metafizike. Za Musovića važi onaj geteovski izraz da „svijet gaji u sebi, sebe u svijetu“, uvlačeći stvarnost u umjetnost slikama misao-slika, diferencirajući multiplicitet fragmenata nezavisnih od bilo kojih inter umjetničkih relacija. I to nije tek usputni motiv u Musovićevoj umjetničkoj praksi, već ona mobilizujuća nit kojom djelo postavlja i raskriva svijet, uranjajući i natapajući imanenciju u prostornost slike. Naravno, ovdje se radi o mogućem a ne stvarnom rasterećenju od transcedencije i teleologije, o procesualnosti bez orijentišuće subjektivnosti. Mišljenje slika Marka Musovića je moguće samo našim odgovaranjem, u – gledanjem i „videćim viđenjem“, suštinskim zajedničkim znanjem, stalnom unutrašnjo/spoljnom propletenošću. Iako na prvi pogled izgleda da u Musovićevim slikama nema nikakvih metafizičkih uputa, neke umjetničke bitve za koju bi se ukotvila pitanja misao slika, već se ono posebno umjetničkog djela postavlja u prezentnost, u otvorenu samobistvenost koja poput razbijenog broda pluta po pučini, ipak narativ transcedencije se pomalja kao sunčev zrak poslije oluje. To se čini kroz pitanje nužde i usuda, kroz bivstovnu udvojenost da nešto jeste ali da ne mora tako biti, da su digitalizovane slike mogle i postojati ali nijesu morale, ali da priroda samog predmeta izvan slike, ali samo kroz sliku je nešto što se neizbježno, dakle i bezuslovno moralo pojaviti. To ne znači odsustvo stvarnosti stvari izvan umjetnikovog „autentičnog“ izbora – odluke da baš ta slika havarisanih i slijepljenih djelova jednog upotrebnog predmeta kakav je bio automobil, dolazi u „konretizujuće viđenje“, već da je stvarnost stvari već i uvijek tu u bližećem rukohvatu, ma kakvu mi dekartovsku poziciju zauzeli. Nema tu nikakvog zlog duha kao u kartezijanskim meditacijama, koji nas vara pa se čini da nešto jeste što nije , jer sliku ne mogu prisvojiti, ona nije moja ili nije samo moja, ili upravo nije moja jer sam je razovaplotio od svakog proizvodećeg čina, time ostavljajući videći predmet u samozatvorenosti postojanja. Slika će i dalje postojati kao potencijalnost, kao ono nevidljivo što nije postalo vidljivo, a moglo je, kao što će predmet postojati kao haotična forma, auto otpad, krš, smeće koje će biti lišeno „totalprezencije“, jer će u svojoj samovidljivosti postati nevidljivo, prekidajući i kidajući lanac unutrašnjih slika u zapretenim unutrašnjim analogijama samog bića predmeta. Rekli bismo da se Musović kreće u onim bezbrojnim konceptualističkim razvršjima slično radovima Roberta Berija, čija je snaga potrošena u poslednjim decenijama prošlog vijeka, ali takav vid promišljanja u odnosu na ove „radove“ je nedostatan i neodgovaraći. Ovo tim prije što se ovdje radi o umjetničkoj praksi koja problematizuje ne samo konkretni „rad“ u određenom prostoru i kontekstu već se kao urgentno ispostavlja pitanje same umjetnosti, njene moći i nemoći da je umjetnost, mogućnosti da umjetnost ima djelotvornu komunikativnost toliko narušenu poslednjih pedesetak godina preko procesa demokratizacije umjetničke prakse. Suštinska transformacija društvenog pa time i umjetničkog prostora, ispunjenog mas medijima, digitalnim tehnologija, različitim oblicima komunikacionih strategija, novim mnemotehnikama pojačava potrebu da se sa svakim „radom“ odgovori na pitanje šta je to umjetnost u svakoj „umjetnikovoj“ praksi, konceptu, instalaciji, radu itd. Musović na to pitanje odgovara s jedne strane kolažnom inscenacijom samih radova, digitalnom „remiksacijom“ i medijatizacijom umjetničkog, a s druge strane propitivanjem mjesta i uloge umjetnika stvaraoca. U kontekstu umjetnikove strategije estetskog palimpsesta, različitih identiteta, mišljenje slike preuzima konceptualna persona , zapravo umjetnik kao ličnost koji misli kao drugi, i čija je interpretativna strategija oslobođena svake determinicije bilo da je istorijska, umjetnička, filosofska ili bilo koja druga teorijska kontekstualizacija. Interpretacija ne samo da konstituiše umjetničko djelo, već ga stalno i nanovo dekonstruiše, jer se svijet umjetnosti u drugoj, i svakoj narednoj javnosti samog djela kanališe u metakomunikativni prostor, izmješten izvan svake kanonizacije. U tom trouglu između umjetnika, njegovog kao drugi, drugog kao drugosti i samog djela događa se oblikovanje stvarnosti i svijeta umjetnosti kroz piktoralno polje kadar-sekvenci slike, istovremeno nudeći jedno sasvim određeno tumačenja umjetničkog u umjetnosti. Ono je blisko neoavagardnoj „estetici indeferentnosti“ samo u tom smislu što umjetničko upada u mišljenje, u umski rezervat ali i različito u tom smislu što se samo umjetničko nalazi u stalnom ukidanju i prelaženju granica, u modelu ukrštanja i preplitanja, u spojevima i nastavcima. Musovićevo „otvaranje prema kruženju energija“ , u tom presjecanju i stalnom otvaranju događanja, slično je (sajber)performansu koji inauguriše princip kolažnosti i simultanosti, usmjerenosti na „pronađene“ predmete i materijale, otvorenosti i beskonačnosti umjetničkih formi. Koncepcija koprisutnosti i različitih identitetskih slojeva najbolje se izčitava iz samog bića pojavnog predmeta slike, iz razlikovanja njegovog privida i suštine. Slike (presovani i usitnjeni metalni komadi) nose nevidljivu sliku (automobila), onoga što su bili svi ti dijelovi dok nijesu postali to što su sada, kao što i automobil nosi u sebi sliku, nevidljivu, onoga koji ga je stvarao, taj automobil kao jedan upotrebni predmet, proizvod je neke ideje, nekog koncepta, neke logosne prakse, želje, moći, vizije, a opet i onaj koji je stvarao automobil nosi u sebi sliku neke druge ličnosti, ideje, koncepta i tako se svaka naredna slika upodobljuje i uzglobljuje u neku drugu sliku. Time što predmet nije postao slika, nevidljivo ostaje nevidljivo, a vidljivo prestaje biti vidljivo jer nije više ispunjeno nevidljivim. „Autentičnom“ odlukom – izborom umjetnika da nešto, neki predmet, bilo koji predmet, naš predmet postane slika otvoren je prostor imanenciji, predmetnoj metamorfozi u kojoj će predmet biti preoblikovan iz jedne forme u drugu, nikad u potpunosti ne napuštajući ono što je bio prije nego što je postao nešto drugo, ali će biti otvoren tim hibrisom slike i prostor transcedencije, onih navidljivih slika iz lanca analogije stvari i bića. Multicilitet slika u slici je nužnost umjetnikovog izbora, on je na to natjeran jer je otvorio Pandorinu kutiju vidljivosti nevidljivog kroz digitalizovane slike izabranih predmeta. One sada postoje kao derivativne forme mišljenja zapravo dijalektološke fraze u sklopu tranzicije imanencija – transcedencija, vidljivo – nevidljivo, samoprezencija – totalprezencija, označitelj – označeno, prisustvo – odsustvo. Ali to nije umjetnikov dijalekat i slika nije njegova, ne pripada njemu, on je neko drugi u odnosu na sliku, slika je performativni iskaz Noli me legere za umjetnika. Umjetnikova je samo odluka, čin da dopusti da slika predmeta postane slika, kao izraz afirmacije „drugosti sopstva“, ali i drugosti drugoga, kome nijesu nametnuti bilo kakvi estetski kanoni kao rukovodni znaci u iščitavanju predstavljene slike. Slike su „selfobjekti“ u kojem je sadržana a ne isključena intersubjektivnost odnosa, jer drugost sopstva upućuje i naznačuje drugost drugosti, upravo zato što je isključena svaka prisilna nametnutost svojstvenosti samim sobom. U tome nam pomaže i sam Musović, jer slike njih tridesetak ostaju oslobođene onomatodosije, one opresivne moći umjetnika kojom on zadržava pravo imenovanja, a zapravo okupacije i kolonizacije slika. Slike ostaju bezimene slike u prostoru inscenirane slikovnosti koje tek treba da dožive svoju apokaliptiku. Ono što Musović uspijeva je zapravo da ovakvim konstituiše zajednicu tumača koji će kritiku/interpretaciju umjetničkog djela odvojiti od anateme savremene umjetnosti, onoga što Bodrijar vidi kao „prokletstvo uranjanja u stvarno i banalnost, te prokletstvo konceptualne apsorpcije u ideju umetnosti“. Marko Musović nam ovom izložbom nudi revitalizovane forme umjetničkog čina, istinske umjetničke impulse, u kojima odnosi teorije i tehnologije u njegovoj produkciji ne balansiraju relacije između slike običnog, neumjetničkog predmeta i posebnog umjetničkog djela, već suštinski problematizuju status i jednoga i drugoga u prostoru slikovnosti kao pitanje političkog statusa umjetnosti koja može odgovoriti na to pitanje. Marko Musovićmarkomusovic@gmail.com1958. rođen u Nikšiću, Crna Gora1983. Završio Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Hrvatska1987/88. Proveo kao stipendista španske Vlade u Madridu (Akdemija San Fernando)1983. Član udruženja likovnih umjetnika Hrvatske1992. Član Udruženja likovnih umjetnika Crne GorePriredio 35 samostalnih izložbi slika, kolaža i objekata ( Beograd, Zagreb, Novi Sad, Nikšić, Podgorica, Pariz, Madrid…). Radovi su mu zastupljeni u više javnih i privatnih kolekcija u zemlji i inostranstvu. Za stvaralaštvo više puta nagrađivan. Bavi se slikarstvom, kolažom, objektom i fotogrsfijom. Radi na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju u zvanju redovnog profesora na slikarskoj grupi predmeta.
Miljan Vuković
2×2=4. Ova jednostavna jednačina pojašnjava svu racionalnost, naučne i matematičke činjenice za savremenog čovjeka. U svojoj je jednostavnosti i istinitosti neosporna i ne ostavlja prostora za neslaganje ili bilo kakav protest. Savremeni čovjek misli da se cijeli svijet i čitav ljudski život mogu shvatiti u skladu s razumom i logikom, ilustrovanim kroz primjer dva puta-dva-jednako-četiri. Međutim ja se čvrsto ne slažem sa takvom postavkom stvari. Da ljudski život nije ništa drugo do niz forlumla, jednačina i logičkih zakona koji su smišljeni ili ih treba smisliti, čovječanstvo ne bi imalo slobodne volje; život bi jednostavno bio diktiran razumom i logikom, a čovjek ne bi bio ništa drugo do «skup organa» u kome djeluju prirodne sile. Radom 2×2= pravim zapise koji na nivou svakodnevnice ulaze u sukobe sa matematičkim fomulama, pravilima, radnjama… Kroz zapise naglašavam važnost čovjekove neracionalnosti i njegove sposobnosti da se ponaša nelogično. Jednačina dva puta-dva jednako-četiri simbolizira opresivni razlog i logiku protiv koje se borim. Ističućići važnosti slobodne volje, insistiram na tome da je dva puta-dva-jednako-četiri bliže smrti nego žiovotu, i tvrdim da sloboda čovječanstva leži u njegovoj sposobnosti da nelogično vjeruje. “A dva puta dva četiri ipak je nesnosna stvar. To je, po mom mišlјenju, prosto bezočna drskost. Dva puta dva četiri ponaša se kao mangup, isprečilo vam se na putu podbočenih ruku, i plјuje na sve. Slažem se — dva puta dva četiri izvanredna je stvar; ali kad već sve hvalimo, onda je i dva puta dva pet ponekad isto tako divna stvar. ” F.M. Dostojevski, Zapisi iz podzemljaMiljan VukovićMiljan Vuković ( Mostar, 1977) živi i radi u Bosni i Hercegovini. Magistrirao je i diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti, Trebinje. Urednik je umjetničkog programa u Kulturnom centru Trebinje. Izlagao je u mnogim galerijama u zemlji i inostranstvu.
Anka Gardašević
Onoliko koliko društvene okolnosti utiču na sve vidove ljudskog stvaralaštva pa i na umjetnost, tako i svakodnevni događaji određuju nas same. Ovi radovi su moja reakcija u odnosu na svakodnevicu, a jedna od funkcija umjetnosti je da komentariše individualno iskustvo. Konstruišem i kreiram scene kao da se sve već odigralo. Viđenje jeste misaona operacija. Koliko samo viđenja ima? Moji radovi su jedno od mogućih načina sagledavanja koje može biti istinito. Fotografišući sebe, preko foto kolaža, ukazujem na ono unutrašnje, poznato svima nama, ukazujem na istost tog drugog. Ovi radovi su opredmećivanje fizički neopipljivog i onog samo duhom saznatljivog.Proces upoznavanja samoga sebe, doći do sopstvenog bića. Učiniti ga razumljivim po standardima svijesti svakodnevnog života? Neću ni pokušati… Približiću ono što je mnogo dalje od čulnog, od spoljašnjeg, jer odavno se oslanjamo samo na ono što vidimo. Stalno smo u “ogledalu” prošlosti, ličnog iskustva ili iskustva drugih ili možda vremena u kojem živimo.Anka GardaševićAnka Gardašević ( Nikšić, 1973) živi i radi u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Magistrirala je i diplomirala na FLU Cetinje, Univerzitet Crne Gore. Docent je na studijskom programu Slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebiju. Dobitnica je JFDP stipendije Američkog savjeta za međunarodno obrazovanje preko koje je provela jedan semestar na stručnom usavršavanju na Univerzitetu Džordž Vašington u DC. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 2004. god. Izlagala je u mnogim galerijama u zemlji i inostranstvu, galeriji Narodnog muzeja Crne Gore, Centru savremene umjetnosti Crne Gore, Kulturni centar Stari grad Beograd, Srbija- galerija PAROBROD, Kulturni centar Beograd- galerija ArtGet, galerija PODROOM, Nacionalna galerija u Tirani, Albanija- MARUBI, Contemporary Art and Culture Centre, Kairo, Egipat – Harassment Exhibition, Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, Sarajevo, BiH; Muzej grada Skoplja, Makedonija, “Centro Periferia”, FEDERCULTURE, Rim, Italija, FOTONIK MOMENT, Ljubljana, Slovenija, Tra Europa e Mediterraneo, Rim, Italija.