„Svijet Roma“ — Sadko Hadžihasanović
09 — 23. 11. 2017.
https://sadkohadzihasanovic.blogspot.com
“Mladi Romi”
Kada gledam slike Sadka Hadžihasanovića ne mogu da se ne oduprem analitičkom pristupu. Gdje, kada, kako? Masu takvih pitanja me provocira dok uživam u jednostavnom pristupu iskazivanja sebe kroz pogled na drugog, u ovom slučaju na “Romsku djecu” banatskog sela, na granici sa Rumunijom. Nacrtano i fotografirano na izvorištu inspiracije i realizirano u Kanadi. Romi su svugdje rekli bi isti, nekada karakteristični po maramama koje su nosili žene i muškarci, svako na svoj karakterističan način, a danas po globalnim korporacijskim simbolima. I pored toga što su prihvatili te globalne rekvizite, nešto ih uvijek čini prepoznatljivim, možda je to osmijeh ili pogled. Razmišljam kako bi izgledala na nekadašnjim njegovim slikama romska djeca sa Gorice ili Pavkuše. Vidim ih u tamnom prostoru osvjeljene reflektorsom svjelošću nekog nedefiniranog prozora…. Po memoriji mi se miješaju sve slike u istoriji umjetnosti koje sam sa sličnim motivima doživljavao i zaustavim svoju pažnju na slikama sa potpisom Bartolome Esteban Murillo, ili José de Ribera, i onda naglo preskočim stoljeća i zaustavim se na Romanu Petroviću i njegovim slikama bezprizorne dijece. Nisu to sve Romi, ali su slični po nekom svom duhovnom stanju, kao ta današnja romska djeca u nekom zapadnom ili istočnom uličnom getu. Osmijeh, pogled, kao da se zaledio tih stotina godina i postaje vječan, kao i čovječiji osjećaj, ako ga nije ubio kruti pragmatizam konzumerističke logike. Siromaštvo je jedino izgleda otporno na besćutnost prosperiteta. Siromasi nisu donatori materijalnih dobara, ali su donatori osjećaja. Ko mi je draži? Normalno siromah sa osmijehom, suzom ili stisnutim zubima u bijesu, nego neki parafinirani, vještački dobročinitelj koji je to samo zbog vlastite promocije, “anđeo bez krila”. Razmišljam i kako bi te slike u Sarajevu bile slikane, da ga je tada ta tema inspirirala. Sjećam se tadašnje njegove tamne game, karakteristične za mediteransko slikarstvo, blisko baš Španiji, španskom slikarstvu, uz tada karakteristično za Sadka strukturalno poimanje površine slike. I na kraju skoro uvijek prisutna fetišistička aplikacija nekog biološkog ili materijalnog Art-produkta, da li su to ljudske dlake, ili dio tkanine sa nekim znakom, dio predmeta sa simbolom današnjice-tadašnjice! Promijenilo se podneblje, klima i socijalno stanište, ali je ostala tema kao nostalgija za djetinjstvom i nešto prepoznatljivo što je svugdje slično, nepatvoreno, djeca. Iz iskustva znam, da na sjeveru duže dan traje u jednom periodu i da se svjetla dulje sjećamo nego tame, pa tako i njegova paleta postaje svjetlija u odnosu na onu prijašnju, mediteransku, gdje je sunca na pretek, sjene kontrastno tamne, a prozori kućni mali i kao reflektori sunčevim putem osvjetljavaju scenu događaja. Na sjeveru je difuza, sjene su mekše, duže i sve se vidi. Da li je to utjecalo na svjetliju gamu ili je jednostavno sredina koja sociološku drugačije diše, ili je to utjecaj sjevernog slikarstva koje po trediciji i osječaju ima svjetlost u svom središtu pažnje. Možda je sve pomalo? Autor se određuje za racionalan pristup, vehementno strukturirana podloga bijele boje, koja u neslikanim pasažima zrači treperavim svijetlom, sa karaterističnim potezom širokog kista i senzibiliziran obris figure dječaka koji postaje kućište lika, karaktera, unutrašnjeg doživljaja kista, boje i osjećaja autora. Figura na slici je uvijek sastavljen od vlastite emocije i sugestivnosti slikane osobe. Ta dva elementa je čine bogatom, dok nedostatak jednog ili drugog siromašnom. To se u Sadkovim slikama nadopunjuje sa osnovnim doživljajem njegovog novog staništa koje nije ni Sarajevo ni Mediteran, te je utoliko drugačije od onog po meni dragog njegovog sarajevskog perioda, ali ništa manje impresivno, svakako sadašnjem kraju prijemčivije, a nama osvježavajuće. Svježina poteza kojom Sadko formira likove djece, mladića, djece Roma, je adekvatana njihovom neobaveznom životu, ležernosti i emotivnom momentalnom stanju. Sve ove elemente Sadko potencira sa dijaloškom pričom određenih predmeta, rekvizita na slici. Da li su to patike Cole, odnosno Cocte kao nostalgije, ili je to bicikl, pas kao dio kretanja karakterističnog za romski život, što bi predpostavljem bile i nezavezane pertle na teniskama mladoljetnika. Simbol neobaveznog života. Sve to povezuje sama interpretacija majica, traperica i ovlaš u pozadini slike naglašenog ambijenta događaja uz karakteristično suprostavljanje dilemičkih elemenata, dovršenosti – nedovršenosti. Određene naznake predmeta i simbola na periferiji slike dopunjavaju ovu priču o Romskoj djeci, koja su svugdje na svijetu na svoj naćin prepoznatljiva. Sadko i ovom izložbom ostaje vjeran svom spontanom izražaju, širokog poteza, geste i analitičkom promišljanju doživljenog! Slika je uvijek za njega novi organizam koji je dio njega i njegove inspiracije. Kažu da je slika uvijek dijete autora, pa neka tako i ostane!
Ismar Mujezinović