”Retrospektiva” — Nusret Hošić Stipica
28.02 — 16.03.2013.
Nusret Hošić Stipica
Rođen 1940. godine u Bihaću. Završio Školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu. Radio je kao likovni pedagog u Kulen Vakufu i kao dizajner u Tekstilnom kombinatu Kombitex Bihać. Bio je član Kluba likovnih radnika Bihać od samog osnivanja. Izlagao je na dvadesetak samostalnih i više kolektivnih izložbi u BiH i inostranstvu. Dobitnik je više nagrada i priznanja za svoj rad. Umro je u Bihaću 1994. godine.
Već četvrtu godinu zaredom Gradska galerija Bihać, u povodu 26. februara – Dana grada Bihaća, priređuje izložbe kojima se obrađuju dionice stogodišnje historije bihaćkog likovnog života. Djelo Nusreta Hošića Stipice zasigurno pripada najvišim dometima tog perioda pa je organizacija njegove retrospektivne izložbe u ovom kontekstu značajna iz više razloga. Naime, od umjetnikove smrti i posljednje samostalne izložbe su protekle skoro dvije decenije što je značajna vremenska distanca za kvalitetnije razmatranje i vrijednovanje njegovog stvaralaštva. Iako je Hošićev rad već odavno valoriziran, ne samo unutar bihaćkog likovnog kruga već i šire, po prvi put je ovaj bogati opus sistematski sagledan, redukovanom selekcijom radova kroz cikluse, te uključuje i jedan broj radova koji nisu prije izlagani. Međutim, treba napomenuti da je i ova izložba uskraćena za velik broj referentnih radova koje je umjetnik za života prodavao najviše u Hrvatskoj i Srbiji, a sa kojima bi se tek u pravom smislu rasvijetlio opus Nusreta Hošića Stipice.
Rođen je u Bihaću 1940. godine. Djetinjstvo i odrastanje u radničkoj bošnjačkoj porodici kao jednog od desetoro djece je uveliko utjecalo na stvaranje njegovog umjetničkog imaginarija i taj utjecaj će biti vidljiv kroz cijeli njegov opus. Ova porodica će kasnije iznjedriti niz likovnih stvaraoca koji su dali velik i značajan pečat bihaćkom likovnom životu. Prvi stvaralački impuls Nusret Hošić je osjetio još u osnovnoj školi gdje ga nastavnici bodre u prvim likovnim pokušajima. Upisao je Gimnaziju u Bihaću koju napušta i 1958. godine upisuje srednju Školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu. Ova ustanova je nudila značajno petogodišnje likovno obrazovanje, a viši stepen se u to vrijeme u BiH mogao steći samo na slikarskom odsjeku Pedagoške akademije također u Sarajevu. Već na srednjoškolskim radovima kao što je ulje „Mrtva priroda sa cvijećem“ iz 1961. godine je evidentan Hošićev urođen i nedvosmislen talenat, a po plošnoj gradnji i težnji ka geometrizaciji forme ovaj rad bi se mogao ocijeniti vrlo naprednim u kontekstu tadašnje aktualne BiH umjetnosti. Školovanje je okončao 1963. godine, a u istoj generaciji maturirali su Safet Zec i Izet Đuzel.
Kasnije odlazi na služenje vojnog roka u Niš, Srbija gdje će u Domu JNA 1965. godine upriličiti i prvu samostalnu izložbu. Ovdje naročito dolazi do izražaja Nusretova sposobnost asimilacije, kada otkriva i oduševljava se sa srpskom slikarskom školom, pod čijim uticajima obrazuje lični izraz i započinje svoj prvi ciklus slika tzv. „Kosovski ciklus“. Na ovim uljima paleta je znatno reducirana,a dominiraju smeđi, oker i crveni tonovi. Figure su čvrste, izdužene i stilizirane, sa štitovima, kopljima i zastavama oko kojih su propeti konji i ptice u jednoj epskoj atmosferi smještenoj u imaginarni prostor. Za ovaj ciklus je 1973. godine dobio Nagradu za uspjelu izložbu „Dani kulture Bihać“.
Nakon odsluženja vojnog roka vraća se u Bihać, jedno vrijeme radi kao likovni pedagog u Kulen Vakufu da bi se kasnije zaposlio u tekstilnom kombinatu Kombitex u Bihaću kao dizajner. Istovremeno svakodnevno neumorno radi crteže, pastele, ulja i grafike te razvija izraz koji će doživjeti svoju punu zrelost već krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U toj zreloj fazi Hošić napušta stilizovane forme i približava se realizmu, međutim nikad ne teži naturalizmu. Crtež, koji uvijek ima primat nad bojom, mu je jasan, čvrst i precizan dok je kolorit prigušen i zagasit, više zasnovan na svijetlotamnim odnosima nego na hromatskim vrijednostima. Takvim pristupom postiže naročit akcent na plastičnosti forme koja djeluje reljefno.
Nusret Hošić je prvenstveno figurativni umjetnik i za razliku od većine bihaćkih savremenika sa kojima je bio aktivan u Klubu likovnih radnika Bihać, rijetki su mu izleti u pejzažno slikarstvo. Stvorio je svoj imaginarni svijet sačinjen od fragmenata i elemenata iz života koji su prožeti metaforom i asocijacijom. Konji, djevojke, starci, golubice i pijetlovi u Hošićevom stvaralaštvu imaju simboličko značenje koje nikako nije puka asocijacija onoga šta predstavljaju, već njihovo značenje zalazi duboko u sfere unutrašnje drame te predstave. U sveukupnoj tematici koju obrađuje isprepliću se legende, tradicija, kultura i autohtona simbolika Bosne, savremene aktuelnosti i reminiscencije iz djetinjstva.
Motiv koji se proteže kroz cijeli Hošićev opus, od prvih školskih pa do najzrelijih radova, i po kojem je ostao naročito upamćen i prepoznatljiv jeste „At“ konj. Još kao mladić se oduševljavao veličanstvenim figurama, gipkog ali dramatičnog pokreta konja na reljefnom frizu sa Partenona. Znalački je koristitio višestruku mogućnost interpretacije simboličkog značenja kojeg posjeduje ova životinja, tako da je konj nekad simbol prolaznosti vremena, nekad herojske snage i moći, nekad strasti i instinkta, a nerijetko posjeduje i određene antropomorfne crte. Posebno uspjelu seriju prikaza konja je uradio pastelom u olovci na kojima dolazi do izražaja Nusretova zavidna crtačka vještina. Ovi „Ati“ ponajviše podsjećaju na partenonske, ali su ujedno i najdramatičniji zbog prenaglašene muskulature, širom otvorenih očiju i zbog toga što su zauzdani i omotani krpama koje podsjećaju na zavoje.
Radio je i serije žena i djevojaka u raznim tehnikama. Ta djevojka, bilo da je sa golubicom, pijetlom, ribama, gitarom, lutnjom, preslicama, ili makovima, nije predstava određene osobe, ona nema karakterne osobine, ona je opći univerzalni simbol ženstvenosti, majčinstva, toplote i emocije.
Značajan dio Hošićevog opusa čine grafikedrvorezi. Njegov pristup grafici je bio u potpunosti slobodan i neopterećen uvriježenim grafičkim pravilima. Radio je najčešće drvoreze u boji i skoro svaki otisak mu je unikatan jer bi ih naknadno ručno dorađivao, isto tako prilikom nabojavanja direktno bi na ploči miješao boju valjkom, špahtlom, pa i prstima kako bi postizao fine prelaze. Uspio je razviti plošnost i dekorativnost ove tehnike do virtuoznosti, a pošto je radio u tekstilnoj industriji često bi drvorez kombinovao sa sitotiskom. U drvorezu je naročito vidljiv utjecaj Hošićevog vršnjaka Mersada Berbera s kojim ga se često poredi.
Oduševljen tehnološkim napretkom civilizacije, čovjekovim spuštanjem na Mjesec,svemirskim letovima i sličnim događajima osamdesetih godina izrađuje jedan od najinteresantnijih ciklusa „Nebeski letači“. U ovom ciklusu svoj likovni jezik obogaćuje maštovito zamišljenim kompozicijama, unoseći likove astronauta, kosmičkih bića i raznih nadrealnih detalja.
Nusret je izradio niz vrlo uspješnih portreta među kojima se naročito ističu portreti umjetnikovih roditelja, oca Muhe čuvenog bihaćkog pekara i majke Hanife koji su podigli desetoro djece. Ne obrađuje ih na konvencionalan način, već ih postavlja u složene kompozicije koristići se svojim prepoznatljivim simboličkim obrascima. U ulju na platnu „Portret majke“ iz 1980. godine prikazao ju je kako spokojnog lica sa obje ruke nježno pridržava bijelog goluba a oko nje iz lomljenog, skoro kubističkog prostora, se pojavljuju naoružan ratnik i konji koji tutnje i propinju se. Sličnim pristupom i sa istom željom da oda pijetet 1986. godine radi i portet oca kojeg prikazuje snažnih koštahih ruku sa pregačom i kruhom.
Strahote kojima svjedoči sa izbijanjem rata u Bosni i Hercegovine 1992. godine ga motiviraju da u prvih nekoliko mjeseci opsade Bihaća izradi nekoliko crteža većeg formata olovkom u boji na natron papiru. Na ovim radovima dominira snažna emocija, to je iskreni umjetnikov bunt protiv ratnog ludila i stradanja. Na jednom od ovih crteža je i zapisao:
„Moj narod je u velikoj opasnosti
prijeti mu uništenje nestanak
sa svih strana, ali moj
je narod toliko čvrst i jak
da mora da se izvuče iz
ovog pakla.
Budi hrabar moj veliki
narode!
Izdržaćemo“
Najveći rad iz ove serije dimenzija 120×560 cm je ustvari jedna vrsta rezimea, zbira dotadašnjih Hošićevih likovnih iskustava, friz u kome na jednom mjestu susrećemo sve motive koje je obrađivao u proteklom vrijemenu a koji nosi jednostavnan naziv „Bosna“.
Nusret Hošić Stipica je umro 1994. godine u 53. godini života. Bio je izuzetno nadaren i plodan umjetnik,iako je ponavljao iste motive po nekoliko puta u njegovom radu ne osjetimo pad slikarskog zamaha niti nailazimo na naznake stvaralačke atrofije. Ostavio je ogroman opus koji je značajno utjecao na tok i razvoj savremene bihaćke likovne istorije.
Adnan Dupanović