„Put moj“ — Ibrahim Novalić
24.01 — 14.02.2013.
Ibrahim Novalić je rođen 31. marta 1960. godine u Vrdolju kod Konjica. Aktivno se bavi slikarstvom od 1981. godine. Član je ULUBIH-a i Društva likovnih umjetnika Mostara. Od 2003. godine ima status slobodnog umjetnika. Već trideset godina izlaže samostalno i kolektivno u BiH i inostranstvu. Ilustrirao je velik broj književnih djela. Živi i radi u Sarajevu i Mostaru.
ODLOMAK IZ TEKSTA „Ibrahim NovalIć sjetni lirik svjetla i boje hercegovačkog podneblja“ ATIF KUJUNDŽIĆ
Svjetlo na Novalićevim slikama, posebna je priča. Ono u fragmentima i segmentima, kao kroz leće, prizme, optičke instrumente, reflektorski obasjava ono što slikar želi izložiti pogledima. Novalić je slikarski svećenik svjetla. Svjetlo je na svakoj slici dominanta, ili barem najznačajniji akcenat. Vidljiva je ukupna površina slike, ali primjereno autorskoj zamisli i cilju, vrlo odmjereno i kontrolirano, estetski cjelishodno, svjetlo donosi ono do čega slikar najviše drži.
Na svojim pejzažima, Novalić formira više planova kojima artikulira prostornu dubinu slike do mjere, pa je sasvim slobodan u eksplikacijama svoje zamisli o mogućnostima slike u idejnom i estetskom nivou slikarskog progovora. Većina tih pejzaža su slike koje izgaraju u karakterističnom svjetlu hercegovačkog podneblja: neba i ljepote okruženja koje tvori hercegovački pejzaž. Novalićev
pejzaž, nije elementarna i surova ljepota stjenovitog i krševitog hercegovačkog podneblja kao na slikama Lazara Drljače. Novalićev pejzaž, iako prepoznatljivo hercegovački, čista je i estetizirana vizija protjecanja vremena i čovjekovog prisustva kao života, patine koju je na stijenama kao svoj trag ostavilo vrijeme, kao na njivama s obrađenim zemljištem, čovjekov rad.
U širokom rasponu od realističke slike do fantastičkih elemenata i akcenata, vidimo, kako je smisleno, duboko i visokoestetizirano, slikar Novalić proniknuo mogućnost i na slikama donio karakterističan hercegovački pejzaž ranije neviđen na taj način. U tom smislu, Novalić je i slikar lirik, duboko osjećajni akter koji vjeruje kako ljepota može biti uprizorenje i upozorenje, dozivanje svijesti i savjesti.
Ljepota može biti čovjekov put.
SVJETLOSNE HARMONIJE IBRAHIMA NOVALIĆA
U slikarstvu Ibrahima Novalića sustižu se različiti uticaji, ali njegov stvaralački elan nije se priklonio nijednoj školi ni likovnom pravcu. ekspresionizmu je dodao prozračnost i igru lirskih pasaža, apstrakciji je suprostavio asocijativnost i tragove realnog svijeta koji je ostao bez materijalne supstance. U tom smislu boja na Novalićevim platnima igra ulogu preobražajne snage i optičkog katalizatora koji ubrzava procese percepcije, predstavljanja i saobraženja realnog i imaginarnog. Boja, uz to, nije vezana za predmete kao njihovo fizičko svojstvo niti služi kao pokazatelj razgraničenja ploha i prostornih volumena. Boja je kod Novalića samostalna veličina, zasebno tretirana kao sastavni dio neke imaginarne harmonije, nezavisne od stvarnog poretka stvari; ona se razbuktava nošena vlastitom dinamikom, održavajući ravnotežu između realne podloge u prednjem planu slike i njene vizuelne projekcije u dubini platna.
Novalićeve boje nisu guste i zasićene, oštro suprotstavljene ili pak povezane naizmjeničnim kontrastiranjem odnosno usklađivanjem; kao samostalan elemenat slike, boja je nosilac svjetlosnog zračenja, vrtložnih pokreta u atmosferi koji postepeno zahvataju i stvarni predio pa i slikarevu stajališnu tačku. Kao da svjetlost rađa boju, nameće joj intenzitet i smjenu toplih i hladnih tonova. Po stepenu ogoljenosti kompozicije reklo bi se da je pejsaž tek na početku nekog procesa kozmičkih metamorfoza ili na kraju neke kataklizme iza koje ostaje samo zaglušujuća tišina ili nepomična svjetlost. Novalić slika te određene terene bez izdiferenciranih detalja i prepoznatljivih oblika, ali zato daje maha svom imaginarnom impulsu i svjetlost predstavlja kao slojevitu strukturu iznijansiranih dionica. Pa čak i ostaci predmetnog svijeta u pejsažu (ciklus Povratak) nose obilježje te svjetlosne drame više nego što se ističu svojim materijalnim osobinama. Boja je, kod Novalića, i regulativ kompozicionih odnosa i šifra za prepoznavanje realnih kontura pejsaža.
Novalićeve slike su poput muzičkih kompozicija u kojima se govor začinje i potvrđuje skladom asocijativnih kombinacija; kao neprekidno trajanje tonova koji nastaju po harmonijskim kontrapunktnim načelima, Novalićeve boje se prepliću, prate vlastite melodijske linije ili se zatvaraju u zvučne cjeline, otvarajući prostore beskrajnog širenja i bogaćenja. Osnovni motiv modulira se kao varijacija koja se potom konstituiše kao samostalna tonska cjelina, a zatim se razbija u mnoštvo novih melodijskih linija vlastite semantičke veijednosti. Tako se i Novalićeva platna uzdižu pred našim pogledom kao dinamička struktura nastajanja i iščezavanja tonova.
Ako je slikarstvo (i umjetnost uopšte) „borba jedne mo guće forme protiv oponašane forme“, kako piše Andre Marlo, onda motiv i konkretni detalji kompozicije nemaju nikakav značaj za slikara; „moguća forma“ stoga obuhvata način predstavljanja i transformisanja predmeta. To znači da se suština slikarstva ne vezuje za objektivne datosti predmeta nego za subjektivno viđenje njegovih mogućih metamorfoza. zato na Novalićevim platnima niti upoznajemo niti prepoznajemo stvarnost: mi dešifrujemo poredak pradstava koje se formiraju u mašti, u snovima. Privid se uzdiže nad realnošću; svjetlost se širi i zanemaruje materiju. Obojena svjetlost ne slijedi zakone optike nego se rađa i razbuktava u ritmu smjene snovidnih prizora u kojima iščezavaju konture, volumeni, dimenzije.
Novalić se ne zaustavlja na predmetu: predmet podrazumjeva definisane odnose, zatvorenost i statičnost meterije; prostor, koji okružuje predmet, naprotiv, označava slobodu pokreta i dinamičke odnose vizuelnog i imaginarnog. zato izvori slike, osim ako se ne radi o imitaciji, nisu u realnosti, nego u području neviđenog (jamais vu) i nevidljivog, području koje samo magija likovnog jezika pretvara u estetski oblik. Novalićeva svjetlost obavija te prostore neviđenog i pred našim očima otvara svijet u kome ljepota i smisao prebivaju izvan i iznad predmetnog svijeta i njegove fizičke realnosti.
Nikola Kovač