9 — 30. 12. 2021.
“Nasilje u nasljeđe?” — Nina Babić
Umjetnost u službi dekonstrukcije nasljeđa
Bavljenje rodno zasnovanim nasiljem kao temom u umjetnosti neminovno uključuje veliko breme moralne odgovornosti autora, iz koje prirodno proističe i potreba za pokušajem aktivističkog djelovanja i iniciranja promjena putem umjetnosti. Treba imati na umu da se unutar ove izrazito delikatne tematike može lako i gotovo neprimjetno skliznuti u zone patetičnosti, prenaglašenosti i narušavanja intime pojedinca. Veoma je
teško uspostaviti granice u kojima je bilo koja vrsta vizuelnog predstavljanja nasilja ili njegovih žrtava svrsishodna, jer ovo određivanje „mjere“ umnogome zavisi i od etičkih načela i svijesti same publike.
Stvaralaštvo savremenih vizuelnih umjetnika, preciznije umjetnica, jer su se kroz istoriju umjetnosti nasiljem nad ženama prvenstveno bavile same žene i tako je ostalo do danas, oslanja se na tekovine feminističkog pokreta
i njegovih refleksija u umjetnosti počev od šezdesetih godina XX vijeka¹, ali se treba posmatrati i u svjetlu medijske atmosfere kreirane oko novih aktivističkih frakcija kakav je “Me Too” pokret, prisutan u svijetu posljednjih nekoliko godina.² Djelujući prevashodno na društvenim mrežama kao svojoj primarnoj platformi za „podizanje glasa“ i pozivanje na solidarnost sa žrtvama zlostavljanja uz hashtag #MeToo, stiče se utisak da ovaj pokret za svoje neželjene efekte ima izvjesnu zasićenost medijskog prostora temom rodno zasnovanog nasilja, a time i stvaranje privida da se ovom
problemu u stvarnosti posvećuje jednaka pažnja kao u online sferi.
Sa druge strane, savremenu umjetnost po pravilu odlikuje težnja ka pozicioniranju u odnosu na parametre mjesta i vremena u kojima nastaje, društvenoj transparentnosti i uspostavljanju novog, relacionog modela
djelovanja u okviru već postojeće realnosti.³ Realizam proživljenog iskustva temelj je iz kojeg su ponikla sva djela predstavljena na izložbi pod nazivom „Nasilje u nasljeđe?“ banjolučke umjetnice Nine Babić. Ogoljeni,
sirovi realizam, neublažen i neumekšan, njeno je osnovno sredstvo, a izazivanje snažne emocionalne reakcije kod publike njena je namjera. Riječ je o izložbi koja pretenduje da prodre duboko u svijest pojedinca, izlažući
ga pritom potencijalno neugodnim ili potresnim sadržajima. Najdirektniji primjer suočavanja publike sa iskustvom zlostavljane osobe pružaju radovi koji su nastali kao svojevrsna materijalizacija riječi, tj.
termina tipičnih u vokabularu nasilnika.
Prema Kajsi Ekman, švedskoj spisateljici i aktivistkinji, najjasniji rani simptom
uspostаvljanja zlostavljačkog odnosa jesu upravo verbalne uvrede koje muškarac uputi ženi. Umjetnica je izdvojila termine: kurvo, droljo, fukso, kujo, rospijo, beštijo, profuknjačo, žbaho, kalašturo, nemajko, koje je zatim izvezla
crvenim koncem na bijelom platnu i izložila u kružnim drvenim okvirima za vezenje. Time vez kao tradicionalni ručni rad i najčešći način ispunjavanja ženske dokolice u prošlosti, postaje medijum savremenog umjetničkog izraza i
tehnika kojom se materijalizuju riječi sa pogrdnom i uvredljivom konotacijom prema osobi ženskog roda, a koje su se ustalile u jeziku i svakodnevom govoru kao nasljeđe iz patrijarhalnih društvenih odnosa. Primjenom sličnog metoda
nastali su i radovi koji predstavljaju fragmente prepiske između nasilnika i žrtve. Privatne poruke, razmijenjene na aplikaciji Viber, transponovane su u jezik umjetnosti čime je sproveden proces prevođenja riječi iz online sfere u
domen slike i dimenzije. Namjernim odabirom masivnih zlatnih ramova, u koje su uramljene odštampane poruke, odnosno svjedočanstva nasilja u porodici, akcenat je stavljen na težinu i moć koje riječi mogu da imaju, naročito kada se ponavljaju sa ciljem psihičkog ili emocionalnog zlostavljanja i manipulacije. Drugu cjelinu na izložbi čine ženski portreti u sjedećem položaju, sličnog stava i položaja ruku, naslikani u neodređenom ambijentu gdje se nazire samo
komad namještaja na kojem osoba sjedi, dok je uokviruje kružni snop zlatne svjetlosti poput oreola. Platna su obmotana crvenim koncem u predjelu lica prikazane osobe, djelimično ga zaklanjajući. Ovaj nesvakidašnji detalj na slici,
kao i cjelokupni ikonografski obrazac koji je primijenjen na svim portretima, doprinosi tjeskobnoj atmosferi i nelagodnom utisku da to nisu tek neki ženski portreti već predstave sa dubokim traumatskim podtekstom. Odluka autora da li će i na koji način predstaviti žrtve nasilja inkorporirana je u suštinu samog
djela i njegovu svrhu, a Nina Babić se oslonila na slikarstvo – svoj primarni umjetnički izraz koji njeguje od početka karijere. Prikazala je štićenice sigurne kuće kao svoje lične heroine dodijelivši im ulogu svojevrsnih simbola slobode,
u kojima će se posmatrač možda tek prepoznati i biti podstaknut na prekidanje sopstvenog „začaranog kruga nasilja“.
Izložba obuhvata još jednu grupu portreta: prabake, bake, autorkine majke, nje same i njene kćerke, datih anfas sa akcentom na licu i pogledu usmjerenom ka publici. Ove slike odišu toplinom i evidentno su rađene sa mnogo ljubavi,
što potvrđuju i vrlo emotivni tekstualni iskazi koji ih prate. Poredane u nizu od najstarije do najmlađe one simbolički formiraju ženski generacijski lanac prenošenja, ne samo genetskih odlika i prepoznatljivih crta
lica, već i nesvjesnih psiholoških obrazaca ponašanja, a u ovom slučaju obrasca žrtve. Slikanjem dragih osoba umjetnica gradi svoj privatni panteon ženskih figura koje su neizbrisivo utkane u njen život, suočavajući se pritom i
sa proživljenim i sa nasljeđenim traumatskim iskustvom. Riječ je o iskrenom procesu introspekcije i svjesnom ali odgovornom ogoljavanju porodične intime, u kojem preovladava osjećaj dužnosti umjetnice da preuzete identitete
dekonstruiše i zaustavi njihovo dalje prenošenje. Izložba „Nasilje u nasljeđe?“ u svim svojim segmentima nastala je kao rezultat promišljanja rodno zasnovanog nasilja kao ozbiljnog i sveprisutnog društvenog problema, te pokušaja da se ovakvim umjetničkim projektima doprinese njegovoj vidljivosti i rješavanju, a posebno ako se ima na umu da je
tokom posljednjih godinu i po dana zabilježen porast nasilja u porodici usljed okolnosti vezanih za izbijanje pandemije izazvane koronavirusom SARS-CoV-2. Na ličnom i vrlo intimnom nivou čin umjetničkog stvaranja suštinski se odvijao kao duboko proživljeni proces katarze, čiji je krajnji rezultat oslobađanje.
Žana Vukičević, istoričarka umjetnosti