„Kultura akvarela“ — Nerica Abdulić Osmančević
26.06 — 10.07.2018.
Nerica Abdulić-Osmančević
je rođena 1965. godine u Banjaluci. Akademiju likovnih umjetnosti Sarajevo u klasi prof. Radoslava Tadića završila 1989. godine. Period od 1989-92. godine radila kao likovni pedagog u Banjaluci. 1992. godine kao ratni prognanik odlazi u Austriju gdje se također bavi poslovima u oblasti prosvjete i likovnih umjetnosti. Od 1995. godine intenzivno radi u akvarel tehnici. Izlaže aktivno u BiH i inostranstvu od 1989. godine. Član je ULUBIH-a od 2004. godine, a od 2015. godine stekla status istaknutug slobodnog umjetnika BiH.
Samostalne izložbe:
Banja Luka, Izložbeni salon “Medicinska elektronika” 1990.
Zell am See/Austria, Reiffeisenkasse 1993.
Zell am See/Austria, Heimatmuseum 1995.
Zell am See/Austria, Kreditanstalt 1997.
Saalfelden/Austria, Kleine Galerie 1997.
Bruck/Austria, Piffkar Galerie, National Park Hohe Tauern 1998.
Bihać, Muzej USK 2004.
Zenica, Muzej grada Zenice 2005.
Zell am See, Galerie Lohninghof 2006.
Tuzla, Galerija portreta 2006.
Banja Luka, HKC/Hrvatski kulturni centar 2006.
Sarajevo, Galerija “Gabrijel” 2007.
Crna Gora, Nikšić, Centar za kulturu 2008.
Sarajevo, Galerija “Roman Petrović” 2008.
Češka Republika, Galerija ”Pod Radinci” Prag 3, juni 2009.
(pokrovitelj Ambasada BiH)
Travnik, Zavičajni muzej, 2009.
Sarajevo, Galerija „Gabrijel“2011.
Tuzla, Galerija GM, 2012.
BNP, Zenica, 2012.
Sarajevo, Turski kultutni centar, 2013.
Zell am See/Austrija, Galerija Lohninghof, novembar 2014.
Banski dvor, Banja Luka, Mali salon, juli 2015.
Galerija Prica, Samobor, Hrvatska, novembar 2015.
Bosnjacki Institu Adil – beg Zulfikarpasic, Sarajevo, Noc Muzeja, 2016.
SKC Beograd, 2016.
Centar za kulturu Kakanj, novembar 2017.
KULTURA AKVARELA
„Slikati je za mene samo druga riječ za osjećati“
John Constable
Jednom prilikom sam, na izložbi poznatog austrijskog akvareliste u Salzburgu, Bernharda Vogela, u razgovoru s njim, bila upitana kakva je kultura akvarela u BiH, i ovim jednostavnim pitanjem sam bila prilično zatečena. Razmišljajući šta odgovoriti, shvatila sam da mi ovdje i nemamo kulturu akvarela, jer akvarel je u BiH potpuno zapostavljena slikarska tehnika. Moj talent za akvarel sam shvatila kao ogormnu privilegiju i svoju priliku u životu prihvatila strasno i bez alternative. Ratna dešavanja i progon iz rodne Banja Luke 1992. g. sasvim slučajno su me, kao ratnu prognanicu, doveli u Austriju i Salzburg, gdje mi se pružila iznenadna prilika da upoznam neka od najvećih imena europskog akvarela. Salzburg je bio grad u kojem sam se tada prvi put susrela sa velikim imenima akvarela poput Kruckenhausera, Hradila, Salzmana, Madera, Kollera, Vogela…. U proteklih dvadesetak godina, baveći se isključivo akvarelom, pokušala sam pronaći svoj vlastiti likovni rukopis, uslovljen originalnošću. Još u toku studija sam shvatila da ću svoj put u akvarelu morati tražiti sama, jer u našoj zemlji ni tada kao ni sada, nije postojala kultura akvarela. Ova tehnika se kod nas pogrešno smatra „usputnom“ i osim nekoliko uvaženih velikana u slikarstvu kod nas koji su usput slikali i akvarelom, na našim prostorima se niko nikada nije ozbiljno posvetio akvarelu. Jedino što se uvijek i sigurno zna je to, da je akvarel najteža slikarska tehnika, ali ta činjenica ni najmanje ne otvara vrata niti pruža priliku za afirmaciju, već suprotno tome, ne izaziva niti interes niti uvažavanje u likovnim krugovima. Dok u drugim europski zemljama postoje Akademije akvarela i njegova afirmacija u punom smislu, kod nas je akvarel potpuno neopravdano potcijenjen. Niko nikada nije doživio svoju punu afirmaciju, mjereno europskim i svjetskim standardima, upravo u tehnici akvarela, kao slikar akvarelista, poput nijemca Oskara Kollera ili austrijanaca Heriberta Madera i Bernharda Vogela.Za to postoje razlozi, koji su dobrom poznavaocu akvarela sasvim jasni: poseban senzibilitet bez kojeg ova tehnika uopšte nije moguća i duge faze eksperimentisanja u intenzivnom kontaktu sa medijem, kada se urodjeni posebni osjećaj za akvarel još više razvija. Put do vlastitog rukopisa uslovljava osobitost i umjetnički kvalitet, a akvarel u tehničkom smislu otvara onome koji je obdaren, upravo ta vrata. U najkraćim crtama, akvarel je najplemenitija slikarska tehnika i kao što je već rečeno, zahtijeva poseban senzibilitet. Akvarel traži dobru koncentraciju i sigurno vodjenje kista po bjelini papira, traži sigurno osvajanje prostora, koji u protivnom pokaže jasno i brzo svaku pogrešku. Svaki suvišni potez umanjuje identitet iskaza. U tehničkom smislu vrlo je važno “hvatanje svjetlosti” i sjaj, koji se postižu kontrastom lazurne boje i bjeline papira.A onda, bilo kada, dodje trenutak kada tehničko umijeće jedva igru neku ulogu: tek tada počinje dugi put umjetničkog sazrijevanja. Transformisano drveće, produženi putevi, gradovi kao kubističke skulpture, negiranje perspektive, čudesno djelovanje svjetlosti, dramatičnost svjetlo – tamnog, kolorit, odnos boje, vode i papira, postojanje ne slike zbog slike već slike kao ogledala duše i svijet prepun fantazije kojoj nema granica: sav taj duhovni egzibicionizam i nemanipulisano predstavljanje sopstvenog JA, omogućila mi je upravo ova čudesna tehnika. Likovni kritičari svojim pogledima mogu ponekad, u nepoznavanju suštine, prema osobnom afinitetu ili sklonosti prema eksperimentalnim trendovima apstraktne umjetnosti, nečiji već odredjeni put ocijeniti vrlo nepovoljno. Potrebno je, medjutim, vjerovati unutrašnjem glasu i ne prepuštati se tudjim sugestijama. Ma koliko se umjetnici opirali toj činjenici, interakcija izmedju djela i posmatrača je iznimno važna, jer samo tako djelo može egzistirati a posmatrač doživjeti punu duhovnu manifestaciju. Upravo taj put je jedini put kojim ja idem.
Prof. Nerica Abdulić-Osmančević, akad. slikar