„Hrvatski svjetionici“
09 — 15.07.2012.
http://www.plovput-exhibition.com/
SVJETLOPISI SVJETIONIKA
Fotografska viđenja jadranskih orijentira
Jadran je unutarnje more, zapravo veliki zaljev kojim se Sredozemlje najdublje uvuklo u kopno starog kontinenta. Brodarenje Jadranom stoga nije podrazumijevalo napasti oceanskih pučina, zapuhe orkanskih vjetrova i udare desetmetarskih valova, ali je zbog iznimne razvedenosti bazena, oštre odsječenosti obala i obilja otočja predstavljalo drugačije opasnosti za pouzdanu navigaciju. Stoga se od najdavnijih vremena nastojalo obilježiti mjesta mogućih prolaza i pouzdanih ruta, kako bi se izbjegle prijetnje nepristupačnih hridina i podvodnih grebena. Lokaliteti kao što su prethistorijski Lampić (na otoku Hvaru) svjedoče o vrlo ranoj potrebi neke svjetlosne signalizacije.
Važnost Jadrana kao bitnog sastojka morske komunikacije Srednje Europe s ostalim svijetom najpotpunije je osjetila austrougarska vlast, koja je za svojega trajanja stvorila sustav osiguravanja plovnih putova kakav i danas poznajemo. Naime, tijekom devetnaestog stoljeća (i početkom dvadesetoga) izgrađeni su svi svjetionici kojima naše more raspolaže, te je tako uspostavljena jasna mreža svjetlosnih orijentira, po kojima je putovanje istočnom stranom Jadrana omogućeno i u noćnim, pa i nevremenskim uvjetima. Dalekometne zrake svjetlosti prepliću se i sijeku u mraku, nudeći čvrste koordinate za određivanje položaja pri plovidbi.
Svi su svjetionici podizani na teško dostupnim mjestima, na izbočenim rtovima i udaljenim škojima, u neposrednijem dodiru s elementarnom prirodom: dubokim morem, tvrdim kamenjem, škrtim raslinjem. Svi su svjetionici građeni odgovorno i solidno finim klesancima, odmjerenim kvadrima, a projektirani su upravo monumentalno. Kad ih danas promatramo u njihovoj uzvišenoj izdvojenosti doživljujemo ih kao hramove nekim davnim božanstvima, s time da im tornjevi umjesto zvukova zvona koji pozivlju na okupljanje rasprostiru valove svjetla koji upozoravaju da im se ne približimo.
Iznimno su rijetko svjetionici posjećivani, gotovo podjednako iznimno uopće viđeni. Dok su oni u noći osvjetljavali drugima staze, sami su bili praktički nevidljivi, a po danu bi se pogled tek pokatkad svrtao na malene točke u daljini koja tada predstavljahu građevine nejasne svrhe, gotovo tajnovita značenja. Čuvajući svoju samoću svjetionici su sačuvali duh mjesta na kojima su podignuti, održali su onu prvotnu dramatičnost (i stečenu uravnoteženost) dijaloga kopna i mora, dvoglasa bjeline i modrine. Razdajući svoju svjetlost nisu izgubili ništa ni od svoje tvarnosti ni od svoje simboličke vrijednosti, dapače, kao da emanacija, zračenje ili sijanje svjetlosti još i naglašavaju njihovu jezgrenost, sržnost, zaokruženost.
Velika obitelj od pedesetak jadranskih svjetionika nudi širok raspon vizura i panorama, a već po naravi okoliša poprilično se razlikuju sjeverni od južnih ambijenata, otočni od kopnenih objekata. Svaki je pojedini svjetionik opet svijet za sebe, ponosan u svojoj nepristupačnosti i neobičan u afirmaciji skromne ljudske mjere (pa i stanovitih civilizacijskih dometa) naspram silovitosti mora, sunca i vjetra. Kreativno, empatijski i nadahnuto primamo ih u tišini vanvremenskih protega, iako historicizmom, eklekticizmom ili pasatizmom svojih građevinskih oblika mnogi od njih sugeriraju i užitak dijakronog kretanja.
Medij fotografije najpovlašteniji je vid njihova doživljavanja i tumačenja, jer ne remeti duboki mir neophodne (željene) izoliranosti i poštuje primjerenu usklađenost kulture i tehnike s moćnim okruženjem oblaka i valova, tvrdoga stijenja i tvrdokornih biljaka. Prilazeći mikrokozmosu uspostavljena suživota prirodnih tokova i umjetnih pritoka svaki je od suvremenih fotografa htio (i umio) na svoj način izraziti temeljnu dvojnost ili čak plodnu polivalentnost svjetioničkih (i širih) prostora. Pristupajući s mora ili iz zraka, pješice ili iz nekoga prevoznog sredstva, slike koje su se ukazale pred zadivljenim očima zaslužile su biti zadržane na fotografijama trajnijega učinka.
Kad pogledate fotografsko-likovnu interpretaciju zatečene svjetioničke baštine ostajemo dirnuti razinom uglavnom nepoznata nam nasljeđa, ali i potaknuti bogatstvom, slobodom i vještinom kojom nam je ta vrijednost predočena. Čini nam se kao da nikad nismo tako intenzivno osjećali silinu i širinu Jadrana, kao da su lokaliteti pred nama otkrili istodobnu prvotnost i istančanost morskog elementa. Drugačije kazano, izgradnjom svjetionika postavljene su u beskraju pučine točke gravitacijskog privlačenja, nanizani reperi kojima je inače neutralna golema valovita i gipka površina pripitomljena, uljuđena, prevedena na bliže nam razmjere, a opet neiznevjerena u svojoj biti.
Ne može biti slučajno što su umjetnici iza objektiva ponajprije prepoznali svjetlosne izazove različitih razdoblja dana i noći, atmosfersko-ugođajne prilike raznih godišnjih doba, meteoroloških prilika, sunčanih i oblačnih stanja. Jer svjetionici su i svojevrsni lakmusi vremenskih promjena, oscilograma oluja i utiha, nevera i bonaca, na crtovlju valova i obzorja. I dok su neki tražili uporište u znakovitom detalju, a drugi pronalazili dinamiku u komponiranju totala, svi su nužno osjetili kako je svaki svjetionik pars pro toto jadranskog univerzuma. U svakom od njih naime, doživljuje se napor svladavanja prirodnih tegoba, ali i čar prepuštanja čistoj ljepoti kozmičkih energetskih silnica.
Svjetionici su svoju više no stoljetnu zadaću uglavnom uspješno zaključili, ne iznevjeravajući funkciju održali su nespornu estetsku dimenziju, koja nam se pak na određenom vremenskom povijesnom razmaku ukazuje i kao etička, egzistencijalna činjenica. Dok su svojom svjetlošću održavali promet po moru, sami su bili u sjeni, zatamnjeni, skromni, suzdržani u pokazivanju. Sada ih obasjava uvećana javna pažnja, a znalačko oko umjetnika i istančanost fotografije izvlači ih iz zaturenosti i gotovo kompenzativno predaje široj publici kao nepoznato blago. Veseli se svjetlopisnoj prezentaciji svjetionika kao pozivu na duhovno putovanje, na kontemplaciju Jadrana kao iskona obogaćenoga tekovinama predaka.
Tonko Maroević
KRUG MORA OPISAN SVJETLOM
Vrte se u noćima morskih bespuća golemi propeleri svjetla, dodirujući u mrklini svojim dugim ticalima od snopova svjetlosti pospane barke što umorno putuju svojoj luci, svome sidrištu. Na kamenim kulama bdiju noćobdije – čuvari svjetla, bdiju nad tim čudesnim mehanizmima što se vrte u noći, bdiju zagledani u beskraj oko sebe i u sebi. Huči pod temeljima tih lebdećih kula pobjesnjelo more, urlaju vjetrovi, eksplozije valova pršte svojim mlazovima do vrha lanterne. I čini se da će taj propeler svjetla što se vrti pod zvijezdama svojom silnom snagom iščupati iz temelja i samu kulu – tu kuću svjetla čvrsto građenu, da izdrži svu snagu elemenata kojima se mora stoljećima opirati, i da će tako iščupan iz podloge poletjeti nekamo taj golemi kameni helikopter s vrha brijega pustog otoka uronjenog u uzavrelo more što ga grize, rastače i mrvi, da će poletjeti svojim golemim propelerom svjetla ravno među zvijezde i postati zvijezda među zvijezdama na svodu nebeskom.
Trebalo bi doživjeti taj osjećaj, tu noć na pustom otoku u lanterni na njegovu vrhu, taj urnebes mora, tu silinu vjetra, taj beskraj svemira, tu strašnu samoću čovjeka u trenutku kada urliču vjetrovi, kada podrhtava otok na koji se obrušavaju milijuni kubika pobjesnjela mora, kada se ruši svijet. Trebalo bi moći razumjeti svjetioničara.
Hrvatski arhipelag impresivan je maritimni prostor iz kojega se nad morem uzdižu otoci, koji su zapravo planine ili vrhovi planina nekadašnjeg kopna što je povezivalo današnje jadranske obale, od padina visokih Dinarida do ravničarskih predjela Apenina, u kopneni kontinuum po kojemu su milijunima godina pasla stada bizona, jelena i košuta, nad kojim su letjeli bjeloglavi supovi u potrazi za lešinama, a beskrajnim ravnicama po kojima su tekle rijeke i potoci bujale nepregledne šume i livade. A onda je u nekoj nepojmljivoj geološkoj kataklizmi more provalilo i potopilo obitavane predjele goleme i plodne ravnice kako bi njezine visove što se protežu longitudinalno uz istočne obronke Dinarida pretvorilo u tisuću i dvije stotine i nešto otoka, otočića i grebena, a plodne ravnice i sinklinalna ulegnuća u morsko dno. S pojavom tih otoka nevjerojatnih oblika nastao je u nadmorju čitav labirint morskih kanala, zaljeva, uvala, luka i lučica, isturenih rtova, a u podmorju isto tako nepregledan niz podmorskih otoka – brakova, bogatih ribljih staništa, i za plovidbu opasnih plićaka, podmorskih grebena i sika skrivenih neznatno ispod morske površine.
Ona druga, bezotočna obala Jadrana, što se poput ravne crte proteže od Venecije do Otranta (s iznimkom poluotoka Gargana) nazvala je dalmatinski arhipelag imenom Terra nauta. Bio je to poetski naziv za taj nevjerojatni labirint longitudinalnih kanala, što vijugaju između otoka i kopna, punte i punte, otoka i otoka u nepreglednom meandru morskih putova. Doplovio je tako, kaže jedan dokument iz 17. stoljeća, neki Nicolo svojim trabakulom u San Benedetto del Tronto iz Terra Nauta. Bio je to poetski naziv za zemlju plovidbe, za Dalmaciju kojoj ilirsko ime (od delma – ovca) određuje stočarski, nomadski, identitet ilirskih domorodaca. Romanski narod Dalmati na dalmatinskoj obali i otocima, te Grci, koji od početka 4. stoljeća pr. Kr. koloniziraju otoke i obalu Dalmacije, izrazito su maritimni narodi, okrenuti moru i plovidbi. Dalmacija je od vremena prvih mitskih putovanja Mediteranom pa do potkraj druge polovine devetnaestoga stoljeća, kada je motor zamijenio jedro, doista Terra nauta, kroz čije kanale vode svi morski putovi od Otranta do sjeverozapadnih obala Jadrana i obrnuto. U vrijeme plovidbe na jedra opasna su bila putovanja duž talijanske obale, osobito zimi, zbog opasnosti od bure koja brod može nasukati na pješčane plićake i sprudove jer nema dužobalnih kanala, prirodnih uvala i zavjetrina gdje bi se jedrenjak mogao skloniti, kao što je to bilo moguće na istočnoj obali Jadrana. Upravo je taj razlog doveo u hrvatske krajeve prvi put u povijesti i jednoga papu, Aleksandra III., koji ploveći iz luke Vasto (sjeverozapadno od Gargana) putuje prema Veneciji, ali tako da preko Palagruže dođe na otok Vis, potom u Zadar, pa ploveći duž istarske obale stigne u Mletke. Tako je bilo sve dok potkraj 19. stoljeća „vjetar iz štive“ (kako su mornari metaforično nazvali brodski parni stroj) nije počeo pokretati brodove umjesto vjetra.
Kod podmorskog grebena Pupak, istočno od Palagruže, blizu otočića Galijula, komiški je ronilac Tonko Borčić Bako pronašao ostatke čak sedam brodoloma koji su se dogodili od antike do 18. stoljeća. Taj se greben za vrijeme oseke približava površini na samo jedan metar i predstavlja veliku opasnost ne samo za noćnu već i za dnevnu plovidbu. O tome svjedoči groblje brodova u njegovu podnožju, olupine rasute oko grebena na dubinama od pedeset do stotinu metara. Takvih je groblja brodova mnogo diljem istočne obale Jadrana uz opasne podmorske grebene. U antici putovalo se danju, i to u ljetnom razdoblju godine. Na more se nije smjelo krenuti prije nego list smokve naraste toliko da može pokriti ljudski dlan. Ipak, mnogi brodolomi svjedoče o nepoznavanju brojnih opasnosti od podmorskih grebena što strše prema površini iz dubina mora.
Padom Venecije godine 1797. Austrija dolazi na Jadran. Najmoćnija europska zemlja tada prvi put postaje pomorska zemlja, a hrvatska obala i njezini otoci sastavni dio moćnog Austrijskog Carstva, koje uvodi red u državnu administraciju, koje organizira kopnene i morske komunikacije i rigoroznim zakonima uređuje funkcioniranje svih područja društvene organizacije, od najudaljenijeg otoka do bečke metropole.
Austrija započinje sustavnu izgradnju pomorskih luka, lukobrana, kapetanija, lučkih karantena, svjetionika. Nastaje tako čitava mreža morske signalizacije. Grade se monumentalna kamena zdanja lanterni na obali i otocima, na hridima i grebenima.
Prvi svjetionik
u povijesti plovidbe bio je arhitektonsko čudo antike, jedno od sedam svjetskih
čuda staroga svijeta, a sagrađen je u četrdeset dvije godine u trećem stoljeću
prije Krista na otoku Faru (Pharos), pred Aleksandrijom, gradom koji je
sebi u slavu podigao makedonski vojskovođa Aleksandar Veliki. Sa svojih 117
metara visine ostao je najviši svjetionik u povijesti te ni u današnjem vremenu
nije visinom nadmašen, a trajao je tisuću i pol godina, dok nije godine 1303.
srušen u strašnom potresu, koji ga je sravnio sa zemljom. Svjetlo vatre od drva
i smole koja je danonoćno gorjela, bilo je vidljivo sa 300 milja udaljenosti, a
danju je konkavnim zrcalom s vrha tornja, na kojemu je bila golema statua boga
mora Posejdona, reflektirao sunčevo svjetlo koje se, prema legendi, koristilo
za detektiranje i spaljivanje neprijateljskih brodova.
Od imena otoka Pharos nastala je opća imenica za svjetionik: u
francuskom phar,u talijanskom, španjolskom i galicijskom faro,u
albanskom, katalonskom, bugarskom i rumunjskom far, u portugalskom farol,u
dalmatinskom riječ feral / ferol, u grčkom ?????. Postoji
i znanstvena disciplina kojoj je naziv deriviran iz imena aleksandrijskog otoka
Fara, farologija, znanost o svjetioničarstvu, te je i znanstvenik koji
se bavi farologijom farolog.
Jadran je sve do dolaska Austrije noću bio osvijetljen jedino nebeskim
svjetlima: mjesecom i zvijezdama. Stari moreplovci orijentirali su se po
zvijezdama, a dugotrajno iskustvo, baštinjeno generacijama, omogućavalo im je
da izbjegnu opasne podmorske grebene i pličine. Kad je izum parnoga stroja
označio kraj jedrenjaka i kad se s dolaskom parobroda plovidba Jadranom
intenzivirala, bilo je potrebno izgraditi mrežu svjetionika. Nastaju tako
monumentalna zdanja na opasnim rtovima obale i otoka, na nenastanjenim
pučinskim otocima i grebenima. Surova kamena pustoš oko njih i beskrajna
modrina mora i neba naglašavaju monumentalnost i ljepotu tih građevina,
graditeljsko umijeće starih majstora koji su svoja zdanja gradili za vječnost.
Jedna od najvećih lanterna na Jadranu jest ona na otoku Palagruži. Podigla ju je Austrijska pomorska uprava iz Trsta, a glavni je zidar bio Vicko Marinković Mestrazane iz Komiže. Građena je od 1874. do 1876. U Komiži je sačuvana uspomena na dan primopredaje svjetionika. Došla je građevinska inspekcija iz Trsta. Spremljen je bogat ručak za inspektore i graditelje. U trenutku kada je počeo ručak u lanterni, zaplesale su na stolu čaše i tanjuri. Snažan potres tresao je Palagružu. Kad je trešnja prestala, glavni je inspektor rekao: „A sada možemo otići, naš posao obavio je Svevišnji ovim potresom. Gospodin Bog testirao je lanternu na Palagruži i mi više nemamo što pregledavati.“
Mnogi moreplovci koje put dovede do ovog najudaljenijega hrvatskog otoka, zapitat će se impresionirani monumentalnim kamenim zdanjem lanterne sa 40 prozora na vrhu sto metara visokog brijega Palagruže, čemu takva kolosalna zgrada na pustom otočiću u beskraju mora. Odgovor na to pitanje jest da je upravo Palagruža, kao najudaljeniji otok hrvatskog arhipelaga, koji je znatno bliži talijanskoj negoli hrvatskoj obali, dobila ulogu morskih vrata moćne Carevine. Ta su vrata dolaznika imala impresionirati, demonstrirati mu moć Austrijskog Imperija već u prvom kontaktu s njim, na samom ulazu morskom, gdje je monumentalnost svjetionika korespondirala s monumentalnošću carskih palača središta Imperija, njegova glavnog grada Beča.
Kakvi su to ljudi, ti svjetioničari – čuvari svjetla na lanternama, ti usamljenici spremni na dugotrajnu izolaciju, ti čudaci koji mogu živjeti izvan društva okrenuti beskraju oko sebe i u sebi samima, ti ljudi koji su, u vremenima bez elektronske komunikacije, imali snage izabrati samoću na pustom otoku, naći smisao u robinzonskoj izolaciji od svijeta?
Na otoku Svecu živjela je godinama samo jedna žena, Jurka Zanki. Nije bila svjetioničar koji bi poslije nekog vremena dočekao smjenu da ode među ljude na kopno ili na drugi otok. Ona je godinama živjela sama s kokošima, mačkama i jednim magarcem, sama sa svojim snovima, sa svojim neispričanim pričama, sa svojim uspomenama na sve one nestale s otoka, umrle i otputovale, a njezin je prozor, osvijetljen treperavim žiškom petrolejke, godinama noću bio jedini svjetionik u crnoj pustoši nepristupačnoga i surovog otoka Sveca.
Mnogi svjetioničari znaju reći da na tim pustim otocima komuniciraju sa svijetom više negoli to mogu u velikim gradovima. Nije li to jedan u nizu paradoksa otoka, od čijeg su talijanskog naziva isola (od latinskog insula) izvedeni europeizmi: izolirati, izolacija, izoliran,što znači da kopno vidi otok kao zemlju odvojenu od svijeta, od komunikacije, od društva. Bogatstvo riječi stranoga podrijetla u otočkim govorima potvrđuje međutim činjenicu da more nije prepreka, već put, da more ne izolira, već povezuje, da more ne odvaja, već spaja. Hrvatska riječ put, grčka riječ pontos za more i latinska riječ ponte za most iz istog su indoeuropskoga jezičnog korijena. Grci, veliki pomorski narod antike, nazvali su more nazivom za put, jer su more smatrali putom, a ne preprekom na putu, a druga velika kultura antike, rimska, istom je riječi nazvala most (ponte). Dakle ti daleki svjetionici rasuti po pučinskim otocima nisu samo signali za sigurnu plovidbu do mirne luke već i raskrižja morskih putova na kojima se radoznali putnici zaustavljaju da bi doživjeli dodir s iskonom, sa surovom ljepotom otoka i kamenog zdanja lanterne čiju harmoniju, sklad i eleganciju naglašava grubo okruženje, kamene gromade ukrašene grmovima kapara i divljeg raslinja, kao i beskrajna modrina neba i mora koja ga okružuje. Zaustaviti se na otoku čiji su jedini stanovnici galebovi, gušterice i svjetioničari, osjetiti dodir s univerzumom, družiti se s čuvarima svjetla – lanternistima, umiti se slanom vodom iskona, biti, na trenutak barem, gluh za buku civilizacije, za šumove užurbana vremena, za elektronske poruke i izvještaje o globalnim turbulencijama umreženog svijeta, osjetiti na trenutak vječnost i nedovršivost prolaznog života, iskustvo je koje se može dogoditi svakome tko s poštovanjem i s nakanom da upozna sebe sama prilazi otoku s jednom jedinom građevinom – kućom svjetla, tornjem zabodenim u modrinu neba. Nigdje kao na lanterni nije moguće doživjeti dodir s arhetipskim elementima: velika slana voda nošena silinom dinamičnog elementa zraka mrvi kamen čiji princip postojanosti i čvrstine popušta mekom principu vode u vječnom kretanju; vatra, s vrha kuće svjetla, zatvara tu arhetipsku tetradu elemenata od kojih se sastoji sve što jest, kako su to tumačili utemeljitelji europske filozofije, stari grčki filozofi.
Možda su ipak u pravu lanternisti kad svjedoče o intenzitetu komunikacije na pustim otocima, jer sve je više namjernika koji, bježeći od luda vremena, prilaze svojim brodovima pustim otocima ne bi li se umili vodom Iskona.
Lanterna se upisuje u našu podsvijest kao onirički topos iskustva dodira s arhetipskim elementima, s iskonom, s Početkom. Doživljaj lanterne nije pustolovina, taj doživljaj je iskustvo povratka izvoru života, dodir s univerzumom oko nas i u nama samima.
Joško Božanić