„Glavom kroz zid“ — Haris Rekanović
02 — 10. 02.2017.
Glavom kroz zid
Šta je umjetnost? Čime se bavi umjetnost? Koje su njene pretpostavke? Šta čini umjetnost? Šta nama čini umjetnost? Na temelju čega to čini? Koja je svrha umjetnosti? Ta pitanja – i mnoga druga pitanja o umjetnosti, umjetničkom djelu i umjetniku, koja su s time povezana – pitanja su koja postavlja svaka teorija umjetnosti, filozofija umjetnosti ili estetika, ali ona također stoje u pozadini svakog umjetničkog čina, bez obzira na to da li određeni umjetnik svjesno reflektira i eksplicitno progovara o njima.
Najbolji, tj. najoriginalniji, najhrabriji i najuvjerljiviji umjetnici čine nam ta temeljna pitanja o umjetnosti neizbježnima. A najizvrsniji među njima nukaju nas da stavimo na stranu sve što smo ikada doživjeli i znali, te da iznova, ispočetka promislimo o svemu (uključujući i pitanje šta je to „novo“ i šta je to „početak“), pa i da promislimo o – ničemu. Naprimjer, u muzici je takav radikalan zahvat napravio John Cage, sa svojom kompozicijom „4’33”“, u kojoj slušamo četiri minute i trideset i tri sekunde tišine. U poeziji su dadaisti činili sličnu stvar kad su, tvoreći stihove od besmislenih riječi i njihovih nizova, odstranili iz poezije svako značenje i svaki smisao. U slikarstvu je, s obzirom na to, vrhunac dostigao Kazimir Maljevič koji je, nakon „Crnog kvadrata na bijeloj podlozi“, naslikao „Bijeli kvadrat na bijeloj podlozi“. Međutim, ovo „ništa“ u slikarstvu, poeziji i muzici nije puko ništa, nego pokušaj da se napravi oštar rez da bismo bolje spoznali ili da bismo napokon spoznali – sve. I da bismo omogućili jedan novi početak.
Novi umjetnički projekt Harisa Rekanovića takav je novi početak: radikalan zahvat, oštar rez. Ali to nije tek novi „umjetnički projekt“, smišljen i stvoren tako da izazove kratkotrajnu provokaciju nakon koje će umjetnik, umjetnički prostor i umjetnička publika nastaviti po starom, neoštećeni i nevini. Nakon ove izložbe – ako je riječ „izložba“ uopće primjeren termin, jer postavlja se već i pitanje o objektu i subjektu „izlaganja“ – niko ko će uistinu prisustvovati, gledati i učestvovati neće ostati netaknut i ravnodušan. A to se odnosi ponajprije na samog umjetnika, jer Rekanoviću ovo nije samo umjetnički, nego i biografski projekt. On ostavlja iza sebe bogat umjetnički opus, napušta ona svoja djela koja su drugi sačuvali i uništava preostala, marljivo i odvažno čisti teren za nov, svjež umjetnički život i novu, svježu umjetnost općenito, okreće se fundamentima i pita nas: ako je slika, na čemu je i po čemu je slika? ako je izložba, gdje je i zašto je izložba? ako sam ja, ko ste i kako ste vi?
S ovom izložbom Rekanović ide glavom kroz zid, maksimalno angažira misao pred bijelim zidom galerijskog prostora. Rekanović poziva i druge da, gotovo jednako kao i on, idu glavom kroz zid. Ali to, u ovom slučaju, nije metafora uzaludnosti. Jer iza zida nikad nije prazno ništavilo. Iza zidova, i kada ih gradimo i kada ih rušimo, uvijek se nalazi svijet. I sloboda konstruiranja i destruiranja, umjetnička sloboda i sloboda naprosto.
Hrvoje Jurić