„100 godina Gimnazije Bihać“
14.11 — 10.12.2011.
Ars longa, vita brevis. Umjetnost je duga, život je kratak.
Crtice iz stoljetne povijesti
Kada bi čuli da netko ustvrdi da je prije jednog stoljeća na početak bihaćkog likovnog života utjecaj do šao direktno iz Pariza, te da se on osjeća posredno i do danas, mnogi bi rekli ne – to nije moguće.
A kada bi to sve povezali i sa poviješću Bihaćke gimnazije kroz proteklo stoljeće, izgledalo bi još nevjerovatnije. Ali krenimo redom, a vi na kraju done site svoj sud.
Pariz, novembar 1913 – juni 1914.
Nakon naukovanja na Krakovskoj akademiji mladi slikar Jovan Bijelić obreo se u Parizu gdje se želio di rektno na izvoru upoznati sa sezanističkim načinom slikanja, u kojeg ga je upućivao njegov kra kovski pro fesor Juzef Pankijevič. Obilazak muzeja i izložbi obo gaćuje njegova saznanja stečena na Akademiji. Kratko vrijeme boravi i u ateljeu Đorđa de Kirika. Nakon Pariza odlazi u Prag (april – avgust 1915), u to vrijeme također jedan od evropskih umjetničkih centara, i upisuje se na Carsku i kra ljevsku akademiju kod profesora Vlahe Bukovca i Maksa Švabinskog. Kratko vrijeme boravio je i u Beču. Po četak ratnih zbivanja učvršćuje ga u od luci da se povuče u zavičaj, u mir i spokoj, nakon burnog života u evropskim velegradovima. Sem toga, po sao u Gimnaziji1 mu nije oduzimao puno vremena, pa se mogao posvetiti slikanju prekrasnih pejzaža sa Une, bihaćkih gradskih motiva i okolice.
Slikao je neumorno ono što vidi uz pomoć onoga što je do tada naučio i vidio po evropskim mu zejima i galerijama, a najviše pod utjecajem majstora iz Eksa.
Slike nastale u Bihaću izlaže na izložbama u Sa rajevu, Zagrebu2 i Beogradu. Bitno će utjecati na mno ge sli kare te na povijest umjetnosti na prostorima Kraljevine Jugoslavije.
Međutim, da se mi vratimo u Bihać i Bihaćku gimnaziju.
Radeći kao nastavnik crtanja, Bijelić je uočio tri talentirana dječaka čije je roditelje savjetovao da djecu upute na daljnje školovanje. Roditelji Muhame da i Ha kije Kulenovića poslušali su savjet, pa su mladi talenti, nakon školovanja u Beogradu, Parizu i Krakovu, postali slikari. Nažalost, roditelji Sulejmana Delića nisu imali finansijskih mogućnosti da školuju svog sina, ali se prst sudbine ovdje umiješao, pa je mnogo godi na kasnije Sulejman svoga sina Muhameda poslao na na ukovanje kod nekadašnjeg školskog druga Hakije.
Profesor Hakija Kulenović je najbitnije utjecao na Muhameda Delića da se u svom radu uglavnom opredijeli za slikanje pejzaža, naročito onih uz Unu, ali ne treba zanemariti ni kasniji doticaj Muhameda sa Enverom Krupićem, rođakom po majčinoj strani, koja je iz roda Krupića.
Da krvna zrnca imaju određenu ulogu u preno šenju sklonosti pokazuje i primjer Sadka Hadžihasanovića, sina Muhamedove sestre Dike. Od malih nogu “smetao” je daijdži pri slikanju i upijao prve savjete likovnog zanata. Po vlastitom priznanju, to iskustvo je presudilo u odluci da i on postane sli kar, kojeg je život odveo daleko od rodnog grada i domovine.
Ali pošto istinske umjetničke vrijednosti ne poznaju granice, on je i u novoj sredini (Kanada) uspio iznimnim radom i upornošću dostići status vrhunski cijenjenog umjetnika i profesora.
Možda je ipak od svih bivših bihaćkih gimnazijalaca najznačajniji pedagoški rad ostvario Dže vad Hozo.
Generacije grafičara svladavale su tajne grafičkih umijeća kod ovog svjetski priznatog emeritusa.
Gotovo na istoj ravni je pedagoški i umjetnički rad Boška Karanovića, višedecenijskog profesora beogradske Likovne akademije.
Da li je više naučio kod Hoze ili Karanovića, ili pak od starijeg brata Nusreta, Ahmet Hošić Kamara nije pričao, ali se nemalo iznenadio kada mu je ovo ljeto Stipe Hamulka pokazao radove iz osnovne škole koje je, prepoznajući njegov talent, brižno čuvao više od pola stoljeća.
Nije Hamulka prepoznao talent samo kod njega, u svom dugogodišnjem pedagoškom radu presudno je utjecao na mnoge mlade da njihovo opredjeljenje u životu bude umjetnost.
U Bihaću je boravio svega nekoliko godina i onda misteriozno nestao Aleksandar Bojko . Ostavio je u Bihaću nekolicinu radova koji dokazuju da se radilo o izvanrednom umjetniku, a kasnijim djelovanjem u Banjoj Luci iskazao se i na mnogim drugim poljima, kao fotograf, snimatelj i kolekcionar.
Mnogo je Bišćana otišlo u svijet. Neki su osjetili da ih “guši” mala sredina pa su išli dalje, a neki su, zaljubljeni u voljene žene, mijenjali sredinu.
Redžo Kolaković je u Mariboru, a Budislav Vlaisavljević Modri u Parizu, i danas sa sjetom slika Unu – Slapojku.
Najmlađi su još u Bihaću, Sej Ramić, nekada učenik a danas profesor Gimnazije, i Adnan Dupanović, Kamarin učenik, rade, slikaju i još se dokazuju.
Nermin Delić